Umrežavanje četiriju filmskih festivala iz četiri zemlje jadranske regije, uključujući ZFF i Sarajevo FF, rezultiralo je stvaranjem festivalskog "online" iskustva za regionalne filmofile. Prvi zajednički regionalni "online" filmski festival upravo je započeo i do 17. travnja donosi nekoliko filmova koji su imali premijere ili bili nagrađeni u Veneciji, Cannesu, Berlinu...
Najzvučniji među njima je "New Order" ("Nuevo orden"), novi i dosad najbolji film najistaknutijeg meksičkog filmaša današnjice Michela Franca ("Nakon Lucije"), nedavnog dobitnika SFF-ova "Počasnog Srca Sarajeva". "Novi poredak" premijerno je prikazan u sklopu prošlogodišnjeg Venecijanskog festivala i zasluženo je osvojio "Srebrnog lava", tj. veliku nagradu žirija.
Politički provokativan, vizionarski, nelagodan i šokantan film odlično se uklapa u recentni filmski trend na temu društveno-ekonomske nejednakosti, odnosno tinjajućega globalnog konflikta između siromašnih i bogatih, onih koji nemaju i onih koji imaju, okrunjen oskarovskom pobjedom Bongova "Parazita".
"New Order" nastavlja tamo gdje je stao "Parasite" i odlazi korak dalje u ekstrem kad nezadovoljstvo zbog nejednakosti inicira katastrofične nerede i dovede do totalitarizma. Prvi apstraktni, gotovo eksperimentalni kadrovi filma smjesta grabe pažnju. Između rezova vidimo zelenu boju kako se prelijeva, nago tijelo i neku djevojku u vjenčanici. Vidimo i leševe ljudi prošarane crvenom (krv) i zelenom bojom...
Simbolika je postavljena: zelena i crvena boje su meksičke zastave, pri čemu prva predstavlja nadu, a druga krv svih koji su stradali u borbi za nezavisnost Meksika. Zelena i crvena boja postaju vizualni motiv filma kad krene radnja. Nalazimo se na vjenčanju djevojke iz imućne obitelji, 25-godišnje Marianne (vrlo ekspresivna Naian Gonzalez Norvind), koja se, odjevena u crvenu vjenčanicu, udaje za arhitekta Alana (Dario Yazbek Bernal), također pripadnika više klase.
"Bila je zelene boje", reći će Marianneina majka Rebeca (Lisa Owen) kad otvori vodu iz slavine. Nešto kasnije, netko od gostiju na vjenčanju donio je zelenu boju sa sobom na automobilu i haljini. Naime, bojom su goste zalili prosvjednici protiv nejednakosti nedaleko od vile Marianneinih roditelja i mjesta vjenčanja.
Svaka iduća scena budi polagani nemir nakon što u kuću svrati stariji muškarac Rolando (Eligio Melendez) moleći novčanu pomoć za bolesnu suprugu, nekadašnju dugogodišnju zaposlenicu Marianneine familije, koju treba odvesti u neku privatnu kliniku na operaciju nakon što su prosvjednici zauzeli gradsku bolnicu.
Samo Marianne pokazuje empatiju i interes da pomogne Rolandu, za razliku od njezina brata Daniela (Diego Boneta), toliko da je spremna poći do bankomata i podignuti novac. Na putu će se Marianne naći usred prosvjeda i automobil djevojke u crvenoj vjenčanici bit će obojen zelenom bojom prosvjednika.
Boje nade i krvi miješaju se u Francovu beznadnom distopijskom pogledu na Meksiko, ali i ostatak svijeta, gdje vlada društvena nejednakost, što bi moglo rezultirati (i negdje već rezultira) anarhijom. Dok je Marianne zapela na putu, u vilu upadaju prosvjednici u sceni koja podiže krvavu proslavu dječjeg rođendana iz završnice "Parazita" na novu razinu.
Sudar bijede i elite seli se na čitav grad, gdje neprivilegirani bešćutno ubijaju privilegirane, a ovi traže pomoć od naoružanih snaga zakona i reda (policija, vojska). Situaciju koristi vlada da izazove još veće podjele i nabilda društvenu mržnju između bogatih i siromašnih otimajući bogataše poput Marianne i držeći ih kao taoce, proglašava izvanredno stanje i uvodi totalitarnu državu s kontrolom građana, policijskim satom itd.
Franco ne zauzima strane između suprotstavljenih, ostavljajući gledateljima da se opredijele, ali jasan je u kritici na račun vlade, militarizacije, uspostavljanja "novog poretka". Bila filmski potencirana ili ne, svaka sličnost sa svakidašnjicom svijeta 2020./2021. je namjerna. Film nudi moguću viziju svijeta koji se promijenio i možda više nikad neće biti isti. Bit će jednom (ne samo) u Meksiku?