Vrhovni sud SAD-a krajem lipnja je objavio odluku kojom je okončao pravo na pobačaj u cijeloj državi. Na taj način konzervativni sud je poništio presudu iz sudskog procesa “Roe protiv Wadea”, staru gotovo 50 godina. Sudski proces iz 1973. pridonio je legalizaciji abortusa, odnosno da “žene imaju pravo na pobačaj na temelju ustavnog prava na privatnost vlastita tijela”.
Pola stoljeća kasnije, Amerika je napravila korak unatrag, nakon što je šest sudaca-konzervativaca glasalo “za”, a samo trojica su bila “protiv”. Pobačaj nije zabranjen, ali neke države mogu same ograničiti ili zabraniti prekid trudnoće (to je učinio Missouri).
Odluka koju je američki predsjednik Joe Biden nazvao “tragičnom pogreškom” i “realizacijom ekstremne ideologije”, a za Donalda Trumpa ju je “donio sam Bog”, dovela je do zatvaranja nekih klinika za pobačaje, kao i masovnih prosvjeda, što se nadovezalo na rujan 2021. i zabranu abortusa u Teksasu nakon šestog tjedna trudnoće.
Nekoliko mjeseci prije ovih događaja premijeru na Sundance festivalu i Berlinaleu imala je drama “Nazovi Jane” (“Call Jane”), da bi, u međuvremenu, do jeseni i početka kinodistribucije, postala jedan od onih filmova trenutka. Snimljena prema istinitoj priči o organizaciji “Jane Collective”, tj. ženama koje su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih organizirale ilegalne pobačaje u Chicagu, drama “Nazovi Jane” doista zaslužuje tu titulu.
U uvodu filma, ambijentiranom u audiovizualno dojmljivo rekreiranu 1968., pet godina prije revolucionarnog procesa “Roe protiv Wadea”, kućanica Joy (Elizabeth Banks) posvjedočit će yippiejevskim demonstracijama protiv rata u Vijetnamu nakon večere sa suprugom, odvjetnikom/kaznenim parničarom Willom (Chris Messina). “Što skandiraju?” pita Joy policajca. “Yippiejevske stvari”, odgovara ovaj.
Prosvjed će ugušiti policija pendrečeći mlade prosvjednike koji skandiraju “cijeli svijet gleda, cijeli svijet gleda” i dozivaju skandiranje u drami “Čikaška sedmorka”. Redateljica “Call Jane” Phyllis Nagy, oskarovska nominentica za scenarij filma “Carol” o tabuiziranoj istospolnoj ženskoj ljubavi, povezuje dvije društveno-politički angažirane filmske priče i svojoj drami daje širi prostorno-vremenski kontekst.
”Mogao si osjetiti da se stvari mijenjaju”, kaže Joy, kojoj će se polako početi otvarati oči, posebice nakon što se, trudna, onesvijesti i dozna da je njezina trudnoća potencijalno životno ugrožavajuća. “Kardiomiopatija u prvom tromjesečju trudnoće je vrlo rijetka”, priopćava liječnik. Kongestivno zatajenje srca, dodaje doktor, liječi se izostankom trudnoće. Sve što Joy može napraviti jest od odbora zatražiti dopuštenje za “terapijski prekid trudnoće”.
Nažalost, odbor nije voljan napravi iznimku od pravila kako bi se ona mogla podvrgnuti hitnom prekidu trudnoće. “Ova bolnica je odobrila prekid samo jednom u zadnjih deset godina”, doznaje Joy, a odboru je dovoljno što ona ima 50 posto šanse da preživi trudnoću i rodi zdravu bebu, stoga glasaju protiv.
”Zdravlje njezine majke vas ne zanima?” čudi se Joy, koju pripadnici odbora nalik sucima Vrhovnog suda, redom muškarci, ne gledaju u oči i ponašaju se kao da je nema u upečatljivoj sceni. Nesretnoj Joy preostaje da igra na kartu ludila i da hini suicidalne tendencije, a jedna žena joj savjetuje: “Samo padnite niz stepenice”, i zaključi: “Meni je upalilo.”
Ipak, Joy jednog dana nailazi na oglas “Trudna? Tjeskobna? Zovi Jane!”, što će je dovesti do “underground” organizacije koja pruža “usluge ženama u drugom stanju”, a predvodi je Virginia (Sigourney Weaver u još jednoj finoj dramskoj ulozi nakon “Dobre kuće”).
Kad Joy “nazove Jane”, pokupit će je tamnoputa Gwen (Wunmi Mosaku; “Ovo je naš grad”) i s pokrivenim očima je dovesti na 600 dolara vrijedan zahvat kod dr. Deana (Cory Michael Smith). Zahvat je režiran i glumljen dramski prilično tenzično: Banks uvjerljivo prenosi strah dok Joy sluša upute tipa “malo će biti neugodno”, “malo će boljeti”, “ne smijete ispustiti zvuk”...
Dotad “Nazovi Jane” podsjeća na izvrsne prethodne filmove o ilegalnom pobačaju kao što su “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, “Nikad, rijetko, ponekad, uvijek” i “Događaj”. Međutim, protagonistice spomenutih drama su praktički cijeli film kemijale da obave pobačaj, a Joy će to obaviti negdje do kraja prve trećine.
”Call Jane” je fokusiraniji na njezinu tranziciju od konzervativne kućanice do aktivistice, koju je Banks prošla i u seriji “Mrs. America”, odnosno na organizaciju “Jane Collective”. “Tko je od vas Jane?” pita Joy žene. “Sve smo mi Jane”, uslijedi odgovor.
I Joy postaje “Jane” kad se pridruži organizaciji, te s vremenom počne asistirati dr. Deanu da pacijentice budu “manje napete” tijekom zahvata, a zatim i sama izvodi pobačaje kad nauči cijeli postupak, skrivajući sve to od supruga i tinejdžerske kćerke Charlotte (Grace Edwards), lažući da ide na satove likovne kulture.
Događaji se odvijaju u podlozi predsjedničkih izbora Richard Nixon-Hubert Humphrey i nižu se na zanimljiv način, ali nedostaje im opasnosti i tenzije pa gledatelj rijetko strepi za Joy (i druge “Janes”) u smislu da će, dok djeluju izvan zakona, završiti u zatvoru čak i kad joj na vrata bane policajac (John Magaro) ili da će doći do trzavica Virginije s lokalnim mafijašima, plaćenima da ih štite.
Dosta toga djeluje bezopasno, a zasigurno je bilo opasno, zato što redateljica inzistira olakšati težinu filma/teme ležernijim scenama, npr. kad Virginia pokušava nagovoriti dr. Deana da smanji cijenu (Weaver je tu napose sjajna) ili kad Joy zapali prvi “joint”.
Nagy često ne uspijeva uravnotežiti društveno-političku (Joy i “Janes”) i obiteljsku dramu (Joy, muž i kći). Tonalni balans nije uvijek na strani redateljice, ali zato važnost teme jest, kao i tajming filma koji ima veću društvenu nego filmsku vrijednost. Iako je smješten u prošlost, “Call Jane” je film sadašnjosti, ako ne i budućnosti. Amerika ponovno treba “Jane Collective”.