Ne smeta mi nimalo epidemija korone kad je riječ o kinu.
Zapravo, kao da me njemu vratila jer osjećaj koji dijelim s desetak ljudi porazbacanih u moru praznih i udobnih sjedalica mi je skoro kao da sam u svom dnevnom boravku, a sa svim prednostima gledanja filma na velikom ekranu.
Kino "Bačvice" bilo je gušt za sebe: početak ljeta uz Festival mediteranskog filma, stolice ispod razgranatih krošnji borova, svaku večer drugi film, uzbuđenje susreta s ljudima (napokon!) i iščekivanje projekcije uvijek zanimljivog filma.
No, ljeto prođe, a u kišnim i hladnim mjesecima europske filmove lovim u slabo posjećenom središtu grada, u Kinoteci i kinu "Karaman".
Malo nas je kad se razilazimo nakon projekcije, čini se sve pomalo bliskije iako je svak u svojoj zoni sigurnosti, na pristojnoj udaljenosti jedan od drugoga, što nije slučaj u cinepleksima po šoping-centrima.
Guleći već godinu i pol dana život po epidemiološkim pravilima, ovih dana me baš uspio iznenaditi jedan filmski prizor, onaj s glumcima koji nose – maske.
Trenutak kad sam na filmskom platnu u kinu "Karaman", držeći masku visoko preko nosa, ugledala glumce kako nose tu istu masku u nekom fikcionalnom scenariju, lagano me uznemirio.
Svijest o maski kao poveznici titrala je u meni dok sam ispratila belgijsko-luksemburško-francusku koprodukciju koja je – to je to! – novija od svih novih filmova koje sam odgledala ove godine.
"Nemirni" ("Les Intranquilles"), belgijskog redatelja Joachima Lafossea, snimljeni su poslije "lockdowna" koji se u filmu spominje, dakle 2021. godine.
Glumci stavljaju masku (začudo, ne kad ulaze u školsku zgradu), ona je tihi i potpuno sporedni detalj, tek u jednoj sceni naglog ulaska u dućan ljudi se pobune kad glavni junak Damien uđe bez nje. Ipak, na mene je i tako usputna djelovala poput neke notifikacije "novog normalnog" o kojem se stalno govori.
Inače, film je izvanredno zanimljiv, s pričom koja se vrti oko zaljubljenog bračnog para, restauratorice namještaja Leïle i slikara Damiena, te njihova malog sina Aminea.
Damien boluje od bipolarnog poremećaja i ima povremene, ali snažne napadaje manije u kojima grčevito stvara umjetnost, istodobno utječući na sve ljude u okolini.
Spontan i zabavan polako postaje neobuzdan i naporan, što njegovu suprugu Leïlu pretvara u zabrinutu i napetu osobu, osuđenu na to da, osim namještaja, popravlja i svog "oštećenog" muža.
Kompleksna, tabu-tema obrađena je na intiman način, a nakon gledanja filma osjetiš iscrpljenost Damienove vrlo privlačne supruge u kovitlacu mentalne bolesti. Nemirni malo-pomalo postaju – svi.
Film se ove godine natjecao za Zlatnu palmu u Cannesu, inspiriran je navodno autorovim odrastanjem uz bipolarnog oca.
Glumci su sjajni: Damiena glumi Damien Bonnard, njegovu ženu Leïlu glumica Leïla Bekhti (da, i na filmu nose svoja stvarna imena), a maloljetnog sina Gabriel Merz Chammah. Film je u splitska kina stigao iz kvote Zagreb film festivala, pa ga ulovite gdje vam već bude zgodno.