StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK U KINU

‘Kad svane dan‘: Tuga i sreća u zemlji vatre i leda

Piše Marko Njegić
19. siječnja 2025. - 22:51

Znanac ZFF publike, pa i one hrvatske, vratio se s ponajboljim filmom njegova opusa “Kad svane dan” (“Ljósbrot”/”When The Light Breaks”). Islandskog redatelja Runara Runarssona domaći festivalski i kino gledatelji upoznali su preko filmova “Vulkan”, “Vrapci” i “Jeka”.

Sva tri prikazana su na ZFF-u, kao i “Kad svane dan”, nakon kojeg je Runarsson održao “masterclass”. “Sparrows” i “When The Light Breaks” su, zanimljivo, manjinske hrvatske koprodukcije. Potonji je premijeru imao u canneskom “Izvjesnom pogledu” (“Un Certain Regard”) kao film otvaranja.

FILM: Ljósbrot; drama; Island/Nizozemska/Hrvatska/Francuska, 2024. REŽIJA: Runar Runarsson ULOGE: Elín Hall, Katla Njálsdóttir DISTRIBUCIJA: ZFF OCJENA: **** 

Veliko je to priznanje za Runnarsona nakon što se “Volcano” premijerno prikazao u neovisnom programu “15 dana autora” (“Directors’ Fortnight”) koji se održava paralelno s Cannesom. No, treba ponoviti još jednom, “Kad svane dan” je njegov ponajbolji film.

Tiha introspekcija i emocija prethodnih Runnarsonovih ostvarenja, ambijentiranih na Islandu, “zemlji vatre i leda”, ovdje je dosegnula vrhunac, kao i redateljeva sklonost pronalaska gotovo eterične ljepote u svakodnevnom životu, gdje se sreća i tuga izmjenjuju kao dan i noć.

Film započinje na razmeđi dana i noći. Una (Elín Hall) i Diddi (Baldur Einarsson) razgovaraju na obali dok sunce polako zalazi i Runnarson ovjekovječuje svu divnoću ljetnog “zlatnog sata”. Oni su zaljubljeni, ali nisu “službeno” zajedno i ljubuju skrivećki. Diddi ima djevojku Klaru (Katla Njálsdóttir) koja živi u drugom gradu.

“Trebaš prekinuti s Klarom”, govori mu Una, a on ujutro misli otići do djevojke i to napraviti. “Kad se vratim, ovo skrivanje će prestati”, obećava Diddi dok Runnarson seli par u interijer i kamera osluškuje nježna “šaputanja na jastuku”. U idućem kadru, kad svane novi dan, kamera prolazi kroz tunel i promatra kako svjetla na njegovu stropu sjaje kao zvjezdice na nebu uz proganjajuću vrhunaravnu glazbu.

Međutim, svjetlo na kraju tunela dolazi u obliku vatrene kugle, kao da je Sunce eksplodiralo. Je li Runnarson gledao “Daylight” ili ne, “When The Light Breaks” u tom trenu doziva film katastrofe Roba Cohena sa Stalloneom, ali se (očekivano) ne pretvara u njegovu islandsku inačicu. Fokus je na individualnim emotivnim odjecima tragične nesreće u tunelu umjesto na kolektivnoj tragediji. Diddijev prijatelj Gunni (Mikael Kaaber) posudio mu je auto i boji se da je stradao.

Una zove Diddija na mobitel i on se ne javlja. Kad se slutnja, nažalost, pokaže točnom, žarište je na fragilnoj Uni i njezinim emocijama koje ne može verbalizirati zbog tajne veze s Diddijem i kopni iznutra, posebice kad se pojavi njegova cura Klara, i ona sluša priče “bili su savršen par, stvoreni jedno za drugo”. Una je ljubomorna što ljudi samo Klari daju sućut jer i ona je izgubila dečka, ali i prijatelja s kojim je bila u istom bendu.

Njezino hrvanje s gubitkom i životom (koji neminovno ide dalje) nakon smrti bliske osobe utoliko je kompleksnije u delikatnom, refleksivnom mladenačkom filmu o žalovanju, odrastanju i sazrijevanju, koji se odvija tijekom 24 sata i traje niti 80 minuta, no uspijeva uhvatiti mnoge nijanse likova Une i Klare te njihove unutarnje turbulencije tijekom interakcija (Diddijeva djevojka neočekivano će zagrliti njegovu ljubavnicu prilikom prvog susreta).

Intenzivno procesuiranje tuge iznutra (Una) i izvana (Klara, Gunni i ostali Diddijevi prijatelji) dojmljivo je dočarano kroz cuganje i plesanje mladih ljudi. Dvije djevojke postaju jedno, povezane Diddijevom smrću u izvanrednoj sceni. Refleksija njihovih lica se preklapa na tragu BergmanovePersone” kad se zagledaju jedna u drugu dok Una stoji s vanjske, a Klara s unutarnje strane prozorskog stakla.

Uz pomoć glumaca Runnarson u manje od sat i pol uspijeva načiniti da gledatelj osjeća bol likova koja se lakše trpi kad je podijeljena s nekim, a ne u samoći, ali i da bude prebačen na Island zahvaljujući krasnim lokacijama i odličnoj fotografiji Sophije Olsson, sklonoj prirodnom osvjetljenju i hvatanju sunca u zalasku. “Diddi kao da je sunce, a mi se opraštamo”, govori Klara dok s Unom gleda u zalazak. Suton otvara i zatvara film, sugerirajući dvostruku simboliku, od oproštaja do svanuća nekog novog (sretnijeg) dana.

Filmaš iz Reykjavika

Runar Ranarsson je rođen 1977. u Reykjaviku, a uz scenarije svojih ostvarenja napisao je i onaj za film ”Sami u Reykjaviku” u režiji Ninne Pálmadóttir koji je također imao hrvatsku premijeru na ZFF-u.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. siječanj 2025 08:48