Internacionalna oskarovska kategorija 2024. nije mogla proći bez filma "Ja, kapetan" (Io Capitano") Mattea Garronea. "Ja, kapetan" jedan je od impresivnijih filmova iz međunarodne konkurencije za zlatni kipić, gdje su se nalazili "Savršeni dani", "Zona interesa", "Zakon zbornice" i "Snježno bratstvo".
Važna tema modernog imigranskog iskustva dobila je izuzetno kvalitetan komad festivalske drame. Štoviše, ovo je jedan od najboljih filmova na ovu temu koji daje ime svim onim "bezimenim" imigrantima o kakvima mediji izvještavaju, najčešće kad, nesretni, stradaju na putu prema Europi, "mrtvi u pustinji ili nasred mora", kako potvrđuje majka Garroneova protagonista.
"Imaš li predodžbu koliko je ljudi umrlo na moru?", pita majka (Khady Sy) lakovjerna sina Seydoua (Seydou Sarr) kad joj kaže da želi otići iz Senegala u Europu.
Unatoč tome, kao i činjenici da Dakar nije npr. ratna zona poput Sirije koliko god da je pogođen siromaštvom, Seydou i njegov rođak Moussa (Moustapha Fall) odlaze na put preko Sahare i Mediterana ne bi li pokušali uspjeti u glazbenom svijetu u Europi i slati svojima novac, nesvjesni u što se upuštaju, a i kamo idu.
"Europa nije onakvom kakvom je zamišljate. Ono što vidite na televiziji nije stvarno", govori jedan tip šesnaestogodišnjim mladićima koji će proći odiseju kroz pakao i upoznati nemilosrdno lice ljudi i prirode (pustinja) u nekolicini uznemirujućih i tenzičnih scena.
Vozit će se kroz pustinju s ostalim izbjeglicama u terencu odakle, zbog kvrgavog puta, može ispasti svatko tko se ne drži čvrsto i biti ostavljen na nemilost Sahare, krenuti na kolabirajući marš preko užarenih pješčanih dina, spletom okolnosti se privremeno razdvojiti ("krenuli smo zajedno, moramo zajedno završiti putovanje") i završiti u zatvoru sa zastrašujućim ćelijama za srednjovjekovno mučenje...
Ukratko, upoznat će ono najgore od čovječanstva i svijeta. Imigrantsko iskustvo je košmarno nelagodno, ali izvrsni Garrone ("Gomora", "Reality", "Dogman"), ubacuje tračak snolikosti kao netko tko je režirao bajke kao što su "Priča nad pričama" i "Pinokio".
Putovanje razbija sve snove i iluzije mladića, no Garrone nastoji sačuvati zrnce pijeska i kap mora (njihove) ljudskosti, posežući za trunkom magičnog realizma, čak i tračkom mitološkog tijekom epskog odisejskog putovanja, uz pomoć direktora fotografije Paola Carnere ("Suburra", "Mračne priče", "Bijeli tigar", "America Latina", "Zbogom, Leonora"), kao kontrapunktom dokudrami, tj. realističnoj pa i gotovo naturalističnoj brutalnosti, sve u slavu sanjanja i fantazije o nekom boljem, humanijem svijetu.
Seydou u jednoj sceni doživljava izvantjelesno iskustvo-halucinaciju-fatamorganu da se vraća po preminulu ženu (Beatrice Gnonko) koju je pokušao spasiti kad je usred pustinje kolabirala od iscrpljenosti, a zahvaljujući Garroneu i odličnom glumcu osjećamo svaku njegovu kaplju znoja i suzu. Žena najednom poleti i lebdi u zraku dok je Seydou drži za ruku i njezina tirkizno zelena odjeća zaleprša zrakom povijena pustinjskim vjetrom u jednom od najljepših i najsnažnijih kadrova u posljednje vrijeme.
Scena postavlja film kao mračnu bajku koju bi možda danas napisala braća Grimm na temu izbjeglištva. U njihovom odsustvu piše je brat Garrone kao priču nad pričama koja mora biti ispričana, a doživljava emotivnu dramsku kulminaciju u završnici kad Seydou silom prilika postaje kapetan broda prenapučenog izbjeglicama. Ja, kapetan.