Zapamtite njegovo ime, pisalo je proročanski na ovome mjestu prije 15 godina u recenziji izvanrednog filma “Kriminalci na godišnjem”, ili “In Bruges”, s Colinom Farrellom, Brendanom Gleesonom i Ralphom Fiennesom u glavnim ulogama.
On je bio britanski redatelj i scenarist Martin McDonagh, dobitnik Oscara za kratki film “Six Shooter”. I njegovo ime se zapamtilo. Možda ne baš odmah poslije dugometražnog prvijenca ili kad je režirao i napisao podcijenjeni meta-film “Sedam psihopata”, također s Farrellom u jednoj od uloga (tada su ga zapamtili samo istinski filmofili).
No, McDonagha su definitivno zapamtili svi nakon izvrsnog trećeg filma “Tri plakata izvan grada”, pozlaćenog oskarovskim sjajem.
Neobično naslovljeni “Three Billboards Outside Ebbing, Missouri” osvojio je dva glumačka Oscara (glavna ženska i sporedna muška uloga Frances McDormand i Sama Rockwella) od ukupno sedam nominacija, uključujući one za najbolji film i originalni scenarij.
Mnogi smatraju da je McDonagh trebao potvrditi i nominaciju za film i scenarij ispred “The Shape Of Water” i “Get Out!”. Ili da su bar “Tri plakata izvan grada” trebala dobiti Oscara za naj-film, a Guillermo Del Toro za režiju “Oblika vode” koji je McDonaghu bio najveći takmac.
Pet godina kasnije, povijest se ponavlja za McDonagha. Britanski autor ponovno ima sjajan film još neobičnijeg naslova od “Three Billboards Outside Ebbing, Missouri” – “The Banshees Of Inisherin” (“Duhovi otoka”). Taj film je ponovno u utrci za Oscara s čak devet nominacija, računajući one za McDonagha, sada i u kategoriji režije, te njegove glumce (Farrell, Gleeson, Kerry Condon, Barry Keoghan). I ponovno ima najmanje jednog izrazitog takmaca, “Fabelmanove” Stevena Spielberga.
Hoće li McDonaghovi glumci opet slaviti, a on ostati samo na nominaciji? Moguće, no dobio “The Banshees Of Inisherin” Oscara ili ne, McDonagh je snimio još jedan mali veliki film, najveći dosad, koji će se mnogim filmofilima uvući u srce tijekom gledanja i odatle neće tako skoro izaći.
“Duhovi otoka” su ponajbolji film iz 2022. i sigurno će krasiti vrhove ovogodišnje “best of” liste. Nešto ovako ne snima se često i McDonagh se može pohvaliti da je opet napravio “drukčiji film”, kao i u slučaju “Kriminalaca na godišnjem” ili “Tri plakata izvan grada”.
”In Bruges” smjesta pada na pamet pri pogledu na “The Banshees Of Inisherin”. McDonagh je nanovo ujedinio Farrella i Gleesona pred kamerama. U “Kriminalcima na godišnjem” oni su glumili irske plaćene ubojice koje šef (Fiennes) šalje u belgijski gradić da se prikriju.
Prijateljski odnos Farrella i Gleesona iz McDonaghova debija biva prekinut u “Duhovima otoka” kao svojevrsnom gorko-slatkom retrogradnom nastavku tog filma s radnjom smještenom na pitoreskni imaginarni irski otok Inisherin početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Padraic Súilleabháin i Colm Doherty (Farrell, Gleeson) dugogodišnji su “drinking buddy” prijatelji, pripadnici male zajednice na Inisherinu koji McDonagh u prvim kadrovima snima panoramski pozivajući gledatelja da se tamo trajno preseli. Njih dvojica običavali su svakog dana sjesti na pivo u pub.
Ipak, jednog dana Colm ignorira Padraica, ni krivog ni dužnog. “Zašto mi nije otvorio vrata?”, pita on sestru Siobhán (Condon; “Loš Samaritanac”) s kojom živi. “Možda mu više nisi drag”, odgovara ona. Ignoriranje nije slučajno. “Sjedni negdje drugdje”, kaže Colm kad Padraic dođe do njega u pubu.
Colm će priznati Padraicu “Ništa mi nisi skrivio, samo mi više nisi drag”. Nalazeći se u egzistencijalnoj krizi srednjih godina, on se želi posvetiti sviranju violine pred kraj života umjesto da gubi vrijeme u “besciljnom čavrljanju” s “dosadnim” Padraicom koji se, iznenađen i uvrijeđen, nastavlja obraćati dojučerašnjem prijatelju i salijetati ga.
”Ako mi se ne prestaneš obraćati i ne prestaneš me gnjaviti, kod kuće imam vrtlarske škare i svaki put kad me budeš gnjavio, od današnjeg dana, uzet ću te vrtlarske škare i njima si odsjeći jedan prst. Davat ću taj prst tebi dok ne ostanem bez prstiju”, najavljuje Colm. Nitko to ne shvaća ozbiljno sve dok Colm stvarno ne odsječe prvi prst.
Neočekivano mračno nasilje karakterizira i ovaj film redatelja koji voli zamiješati krvavocrvenu i crnu (humor) boju na svome platnu. Na koncu, u drugom planu priče odvija se Irski građanski rat čije odjeke periodički čujemo u kadru. Međutim, “The Banshees Of Inisherin” je McDonaghov dosad najdramskiji film opipljive ljudskosti i duše, tragikomedija koja je više “tragi” nego “komedija”.
Melankolija i tuga oplakuju “Duhove otoka” više nego ijedan McDonaghov film dok se redatelj bavi usamljenosti, raspadom prijateljstva, tvrdoglavim muškim ponosom, zatomljenim bijesom i ranjenim egom s velikim – i univerzalnim – osjećajem za čovjeka, ljude i otočku zajednicu.
Univerzalna priča mogla bi se odvijati i na nekom dalmatinskom otoku (imamo i tovara kao simbol tvrdoglavosti), ali se, eto, odvija na fiktivnom Inisherinu gdje se glumci osjećaju kao kod kuće, naročito Farrell, ovdje nikad bolji. Farrell je imao fenomenalnu prošlu godinu s dijametralnom suprotnim ulogama u novom “Batmanu”, “Poslije Yanga” i “Trinaest života”, a sad je nadmašio samoga sebe i dosegnuo vrhunac karijere.
Igrajući emotivno bogatu, nijansiranu ulogu dragog čovjeka pomiješanih osjećaja, koji od vječnog optimiste postaje trezveni pesimist (“Neke stvari je teško preboliti i mislim da je to dobro”), Farrell zaslužuje Oscara i pronalazi nešto glumački u sebi što dosad nije pronalazio, iako je zadnjih godina spreman za najveće izazove sjetimo li se “Jastoga”, “Ubojstva svetog jelena” i “Gospode”.
Zajedno s Gleesonom, Farrell udahnjuje život McDonaghovim dijalozima. “Znaš li koga se pamti zato što je bio drag u 17. stoljeću? Apsolutno nikoga, no svi se sjećamo glazbe iz tog vremena, baš svi znaju Mozartovo ime”, govori Colm kad mu Padraic kaže da “glupa muzika nije trajna”. “Glazba traje. I slike traju. I poezija traje”, nabraja Colm. Traje i film kao što je “The Banshees Of Inisherin”.