Pomislili smo da je rumunjska kinematografija rekla sve što je imala o vremenu diktatorske vladavine Nicolaea Ceausescua? Promislimo još jednom. “Nova godina koja nikad neće stići” (“Anul Nou care n-a fost”/”The New Year That Never Came”) najnoviji je rumunjski satirički film o Ceausescuovu režimu, ali i jedan od najboljih posljednjih godina.
Nevjerojatno je vitalan taj rumunjski “novi val”. Satirična (tragi)komedija “Nova godina koja nikad neće stići” najdojmljiviji je od recentnih filmova “made in Romania” (“Kolektiv”, “R.M.N. Stanje nacije”, “Metronom”...) i doziva “novovalovske” zlatne dane (“12:17 Istočno od Bukurešta”, “Utorak, nakon Božića”...).
Redatelj i scenarist Bogdan Muresanu nova je nada rumunjske kinematografije i nije čudno da je njegov dugometražni prvijenac dvostruko trijumfirao na Venecijanskom festivalu, u programu Horizonti (najbolji film, nagrada FIPRESCI žirija), odakle je stigao za hrvatsku premijeru na ZFF-u, odnosno da je nominiran za EU Oscara u debitantskoj kategoriji Europsko otkriće. Film je baš to – otkriće festivalske scene 2024. godine.
Muresanu impresionira režijom, klaustrofobičnom atmosferom straha i paranoje oslikane olovnim bojama, ali i kipućeg bunta protiv represije što sijeva u božićnim ukrasima, te paralelnom “short cuts” naracijom mozaičnog tipa. Gledajući divno naslovljeni “The New Year That Never Came”, malo tko bi rekao da je Muresanu debitant s obzirom na samouvjerenu, nerijetko i virtuoznu izvedbu iza kamere.
“Nova godina koja nikad neće stići” podsjeća na “Kralja pornića” i “Magnoliju” P.T. Andersona u nijansiranju i isprepletanju likova običnih ljudi, povezanih tankim koncima tragikomične sudbine, nekoliko dana prije Božića 1989., odnosno pred početak revolucije, a društveno-političko vrenje potvrđuju prosvjedi na ulicama Temišvara (policija otvara vatru na prosvjednike).
Geneza filma koji se vrti oko ključnog povijesnog događaja, a snimljen je baš na 35. obljetnicu pada Ceausescua, potekla je od Muresanuova kratkiša “The Christmas Gift” gdje se otac frapirao kad je njegov sin napisao pismo Djedu Mrazu i u njemu notirao “smrt strica Nica” (Ceausescua) kao očevu božićnu želju jer zbog toga može završiti u zatvoru. Kratki film je inkorporiran u dramski mozaik cjelovečernjaka pa su otac i sin samo neki od likova.
Oca, Gelua, glumi Adrian Vancica i izgleda kao rumunjski Bob Hoskins. On je tvornički radnik koji pomaže starijoj ženi Margareti (Emilia Dobrin) oko prisilne selidbe iz stana u zgradi pred rušenjem. Margaretin sin Ionut (Iulian Postelnicu) radi za tajnu policiju. Imamo i studenta Laurentiua (Andrei Miercure) s planom da preko Dunava prebjegne iz Rumunjske u Jugoslaviju.
Laurentiuov otac, TV redatelj Stefan (Mihai Calin), radi na državnoj televiziji i mora smisliti što će napraviti nakon što je iz zemlje izbjegla glumica, iako se “činila kao pouzdana drugarica”, te ostavila nedovršeno snimanje patriotske emisije za novogodišnji program u čast predsjednika (“Cijela naša nacija slijedi jednog čovjeka koji predstavlja živi simbol ljubavi prema domovini”).
Stefan kao da je Muresanov supstitut dok režira emisiju: ideja je da njezine scene u širokom planu ostanu i da se nađe glumica nalik njoj za krupni i eto Florine (Nicoleta Hancu). Florina, pak, nevoljko pristaje znajući da može ostati bez posla ako odbije, ali zazire od toga.
“Moj tata pošizi kad vidi Ceausescua na TV-u, a kćer da mu pjeva hvalospjeve”, ispali Florina koja će se derati da izgubi glas i otići do susjeda da je izmlati kao što mlati svoju ženu ne bi li (promukla, s masnicom) imala opravdanje da se ne pojavi pred kamerama.
“Nije moj muž plaćeni siledžija, zar nemate dečka ili nekoga da vas tuče?”, osupnuta je susjeda u sceni crnog humora. Slično je intoniran i trenutak kad Gelu pošizi na sina i odluči zapaliti poštanski sandučić s ubačenim pismom, prvi po redu. “Je li prvi sandučić kad ide od kuće ili škole?”, pita se Gelu. Urnebesno, kao i pad božićne jelke u studiju u stilu Eda Wooda.
Treba neko vrijeme da film uhvati momentum i gledatelj pohvata likove i multiple perspektive na makro i mikro razini, ali jednom kad se to dogodi ritam je izvrstan i polako pumpa vulkansku erupciju revolucije s postupno bildajućim orkestralnim krešendom Ravelova “Bolera” na soundtracku, tj. dokudramski klimaks na temu povijesti u nastanku i povijesti u nestanku. Sretna Nova godina koja nikad neće stići.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....