Skretanje pažnje poznatog hrvatskog psihijatra na "opasne trendove" konzumiranja droge u najmlađoj dobi (12 i 14 godina) poklopilo se s distribucijom dirljive drame "Divan mladić" u splitskoj "Kinoteci". Film u režiji belgijskog redatelja Felixa Van Groeningena, nominiranog za Oscara za "Alabamu Monroe", stigao je na repertoar "Kinoteke" kao naručen da nastavi dijalog na temu rastuće narkomanije/ovisništva i među hrvatskom mladeži.
"Beautiful Boy" je autentičan, nastao prema bestselerskim memoarima ovisnika Nica Sheffa i njegova oca, novinara Davida, koje odlično glume Timothee Chalamet i Steve Carell. Preuzimajući dvije perspektive, "Divan mladić" je priča oca i sina u formi dvostruke karakterne studije, čak i više Davidova storija, neovisno o tome što se naslov odnosi na Nica.
Oca vidimo prvog kako dolazi kod liječnika da se informira o kristalnom methu. David je mislio da zna sina, ali očito ga ne poznaje toliko dobro, stoga barem želi doznati sve o kristalnom methu na koji se Nic navukao, iskoristiti istraživačko-novinarski nerv i upoznati njegova "neprijatelja".
Kristalni meth je jedna od najgorih droga, izaziva snažnu ovisnost i nagle promjene raspoloženja, od euforije do manije, bijesa i depresije, svega što Chalamet dojmljivo dočarava na svome licu, napokon istinski opravdavajući visoka očekivanja nakon "Skrivene ljubavi" kad smo se već prepali da bi mogao krenuti tragom Adele Exarchopoulos ("Adelin život") i ostati trajno obilježen velikom prvom ulogom.
Nic je lijep i proklet, baš kao što sugerira naslov knjige F. Scotta Fitzgeralda ("The Beautiful and Damned") koju David pronalazi u sinovoj sobi, pored Bukowskog i plakata Nirvane, nazočne s "Territorial Pissings" na izvrsnom soundtracku (David Bowie, Neil Young, Mogwai, Sigur Ros, Massive Attack).
Poetiku pjesničkih melankolika i (maničnih) depresivaca preuzima divan mladić, kako Nic, tako i njegov film. Van Groeningen je snimio melankoličan, manično depresivan film u slici i tonu kako bi preslikao osjećaje oca i sina, bolje reći njihova stanja za vrijeme teške ovisnosti mladića koji je, kako se običava reći, imao cijeli život pred sobom (zgodan, pametan, iz bogate obitelji). Redatelj pronalazi svježinu u tom pristupu.
Gledali smo dosta filmova fokusiranih na ovisnike, ali rijetki su oni kao "Beautiful Boy" koji prikazuju kako se ovisnost aktera reflektira na bliske članove obitelji, konkretno roditelje. "Divan mladić" odaje počast nekim prijašnjim filmovima poput "Candy" s Abbie Cornish i Heathom Ledgerom (korištenje iste pjesme "Song To The Siren" Tima Buckleyja u "slow motionu"), ali trudi se ići svojim putem.
Istina, dvojna perspektiva povlači sa sobom multiplu "prošlost-sadašnjost" kronologiju u kojoj nije uvijek najjasnije kad se što dogodilo ili se događa u vremenu/prostoru. Takva ciklična struktura, ponekad, montažno prekida neke potencijalno snažne emotivne trenutke da iscrpe svu snagu scene i isključe emociju gledatelja taman kad je počnu paliti.
No, jasno je da Van Groeningen time tipuje na kaos u Nicovoj glavi i začarani krug ovisnosti (od "ovo mi je zadnji put" i odlaska na rehabilitaciju/čišćenja do ponovnog ubrizgavanja igle u venu, navlačenja na drogu i predoziranja) koji njegov otac očajnički pokušava prekinuti.
S Van Groeningenom iza kamere i komičarom Carellom u još jednoj vrijednoj dramskoj ulozi ("Foxcatcher"), "Beautiful Boy" pokreće otac-sin dinamika i film se premeće u dramu o očinstvu/roditeljstvu. To je još uvijek film o doslovnoj ovisnosti (droga), ali i onoj simboličnoj – ovisnosti očeva o sinovima i roditelja o djeci koja nisu uvijek idealna kao što oni misle i nadaju se da jesu.
"Mislio sam da smo bliski, bliži od većine očeva i sinova", zavapi David, utjelovljenje svih sadašnjih i budućih roditelja koji se brinu i strahuju da neće uvijek moći biti tu za svoju djecu, kao i onih suočenih s bolnom spoznajom da voljenu osobu katkad ne možete spasiti dok on(a) ne odluči spasiti samoga sebe. Sve što možete je pokušati biti tu koliko god je duže moguće.