StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

‘Candyman‘: Pelin i med strave i užasa

23. kolovoza 2021. - 22:46

Urbane legende iz modernih horor-filmova teško da mogu biti urbanije i legendarnije od mita o Candymanu, čovjeku s kukom umjesto ruke, rojem pčela u prsima i bombonima u rukama. Sigurno ste čuli za Candymana i upute kako da se prizove "hook man". Ako pogledaš u zrcalo i pet puta izgovoriš njegovo ime, pojavit će se iza tebe, disati ti za vratom i rasporiti te kukom zabijenom u krvavi batrljak.

U kultnom filmu redatelja Bernarda Rosea iz 1992., inspiriranom kratkom pričom čuvenog horor-pisca Clivea Barkera, doznali smo da legenda o Candymanu (upečatljivi Tony Todd) seže natrag u 19. stoljeće, sve preko studentice Helen Lyle u tumačenju Virginije Madsen, koja piše studiju o njemu. Pravim imenom Daniel Robitaille, Candyman je kao sin roba izrastao u umjetnika i slikao portrete bogatih bijelaca.

FILM: Candyman; horor; SAD, 2021. REŽIJA: Nia DaCosta ULOGE: Yahya Abdul-Mateen II, Teyonah Parris DISTRIBUCIJA: Editus OCJENA: ****

Međutim, nakon što se zaljubio u jednu bjelkinju iz imućne obitelji i ona s njime zatrudnjela, njezin otac je poslao rulju da ga uhvate i organizirao javni linč. Danielova desna ruka je otpiljena i, kao da to nije dovoljno brutalno, nesretnika su premazali medom da ga do smrti izbodu tisuće pčela i zatim zapalili na mjestu gdje će godinama kasnije, u Chicagu, biti izgrađen stambeni kompleks za siromašne Afroamerikance na lošem glasu ("zloglasni" Cabrini-Green zapravo postoji).

Ipak, njegova duša je o(p)stala i tako je nastala urbana legenda o Candymanu koji je nastavio proganjati Cabrini-Green, biti "natpis na zidu, šapat u učionici", a "cijela zajednica atribuira svakodnevne životne užase njegovoj mitskoj figuri".

On je svojevrsni Freddy Krueger društveno-politički angažiranog horora, (crni) čovjek pretvoren u čudovište krivnjom drugih (bijelaca) i utjelovljenje urbane legende kao "refleksije strahova urbana društva" koja bi mogla biti plod mašte, nestvarne kao Drakula i Frankenstein, ali i stvarne, stvarnije od strašne priče za laku noć/uz logorsku vatru.

Tim tragom podsjetimo da se "Candyman" pojavio u kinima godinu dana nakon "Freddyjeve smrti", šestog i posljednjeg "službenog" dijela hit-serijala "Strava u Ulici brijestova", kada su "slasher" horori izgubili svježinu kakvu su imali u sedamdesetima i osamdesetima.

Film je predstavio novoga "boogeymana" horora koji može psihički opsjesti protagonisticu, ali bio je sve samo ne formulaičan slasher, režiran s artističkim senzibilitetom u sporogorećem stilu i zainteresiraniji za društvenu stravu od žanrovske, makar Candyman s kukom postizao hororska potraživanja "R" rejtinga.

Iz današnje optike gledano, može se napisati da je "Candyman" preteča modernih "elevated" ili uvišenih horora art-house provenijencije koji su posljednjih godina u trendu ("To dolazi", "Laku noć, mamice", "Vještica", "Naslijeđeno zlo", "Festival straha", "Sveta Maud"...), a naročito preteča rasno orijentiranih filmova strave ("Njegova kuća") s redateljsko-scenarističko-producentskim potpisom oskarovca Jordana Peelea ("Bježi!", "Mi", "Antebellum").

Rose je postavio temelje za Peelea pa nije čudno da je Peele napisao i producirao ovogodišnjeg "Candymana", najočekivaniji horor ljeta i godine koji zatvara krug od 1992. do 2021., a ekskluzivno se pogledao u "Cineplexxu". Superiorni stari film bio je ispred svog vremena, a novi, njegov prilično dostojan "duhovni nastavak", stiže u pravo vrijeme, na vrhuncu "peeleovskog" hororskog trenda i, općenito, rasno angažiranih ostvarenja kao što su "Zelena knjiga", "Harriet", "Juda i crni mesija"...

Redateljica Nia DaCosta ("Little Woods") otvara "Candymana" 1977. i kamerom ulazi u jednu od zgrada Cabrini-Green kompleksa u koju bi se mogli doseliti i protagonisti nedavnog horora "His House". Bombon dolijeće iz rupe u zidu, a za njim ubrzo iskoračuje crnac s kukom koja stvara sjenu na parketu.

Radnja se seli u sadašnjost, ali ne prije nego što DaCosta parafrazira sjajnu uvodnu špicu prijašnjeg filma s arhitekturom Chicaga ovjekovječenom naopakim rakursima, tj. ostakljenim neboderima naspram ruinama naselja za siromašne u ukletom susjedstvu. Cabrini-Green je sastavni dio priče spiritualog nastavka koji se prisjeća prethodnika i "bijele studentice koja je jednog dana pukla", a Candymanovu mitologiju oslikava izvrsnom animacijom.

Nastavak ide dalje i produbljuje mitologiju za Ameriku i svijet sada i ovdje, fokusiran na Anthonyja McCoya (Yahya Abdul-Mateen II; "Aquaman"), novog slikara na čikaškoj umjetničkoj sceni. Nakon što traži i pronađe Candymana, Anthony će proći relativno sličan put kao Helen u Chicagu, gradu koji je prošao nasilni proces gentrifikacije.

Naselje za siromašne je srušeno i opet izgrađeno jer "bijeli moćnici stvaraju zajednice bijelaca". Kad ga ubode pčela, Anthony će postati opsjednut i povezan s Candymanom koji "ima svrhu za njega", kao i Cabrini-Green kvartom, a tu opsjednutost i povezanost preslikati na platno u formi izložbe za snobove i snobovske kritičare, znakovito nazvane "Say my name"/"Reci moje ime".

Izgovorio bi on vrlo brzo Candymanovo ime pet puta da ga njegova bolja polovica Brianna (Teyonah Parris) nije zaustavila na četvrtom. "Da nisi rekao još jednom", upozorava Brianna, ali naravno da će Candyman biti pozvan i pojaviti se u odrazu ogledala i drugdje.

"Što moraš reći pet puta pred ogledalom", provocira napaljena djevojka (Miriam Moss) trgovca umjetninama (Brian King) nakon što izložba završi i oni ostanu sami u art-galeriji taman da se poseksaju. Klasična "slasherska" scena (eros i thanatos) biva metafilmski i umjetnički transcendirana impresivnom art-estetikom: kad se Candyman pojavi, najprije će kukom proparati (kino)platno galerije, a onda njih dvoje.

Scena je simbolična za "Candymana" koji kao da poručuje snobovima kako žanrovski i umjetnički film mogu koegzistirati i biti poslastica za filmofile i kritičare, što će potvrditi stroga kritičarka (Rebecca Spence), kojoj je Anthonyjevo djelo naglo bolje nakon što umjetnost s umorstvom trgovca umjetninama i njegove cure poprimi realističnu krvavu nijansu.

Realizam je još više utkan u novog "Candymana" i urbanu legendu o titularnom liku koju predstavlja kao način kako da se pripadnici (crnačke) zajednice Cabrini-Green nose s krivdama prošlosti s ehom u sadašnjosti.

S jedne strane, film nudi komentar na užase ropstva i Amerike u doba rasne segregacije i "Jim Crow" zakona, s druge vizualno dojmljive scene horora kad Candyman u toaletu očitava bukvicu bijelim srednjoškolkama za maltretiranje tamnopute vršnjakinje i kamera snima pokolj u odrazu džepnog ogledalca jedne od njih koje pada na pod.

U "Candymanu" nije strašan samo nagovještaj da vas nešto vreba iza vlastita odraza u zrcalu kao u hororima od 1992. naovamo, snimljenima pod utjecajem starog filma (ribar s kukom u "Znam što si radila prošlog ljeta" i "Još uvijek znam što si radila prošlog ljeta"). DaCosta zalazi s druge strane zrcala i hvata refleksiju stvarnosti između gorkog zbiljskog horora i slatkog filmskog horora. "Candyman" je pelin i med strave i užasa.

Predispozicije za hit

Peeleovi horori postaju veliki kinohitovi, stoga i "Candyman" ima dobre predispozicije da ih komercijalno naslijedi, premda je dvojbeno da može dosegnuti brojke "Get Out" i "Us" zbog koronskih uvjeta.

item - id = 1122111
related id = 0 -> 1144784
related id = 1 -> 1144417
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. studeni 2021 22:18