U premijernoj “Barceloni” putnici ne mogu izići iz autobusa koji se iz nepoznatog razloga zaustavio usred šume, a tipična nadrealistička mora nema jasnog uzroka ni logičnog rješenja i objašnjenja. Bunuel je uostalom govorio da je onaj koji traži poantu u njegovu filmu zacijelo zašao u krivo kino.
Iovdje je tako - nemoguća situacija se dogodila i kako radnja odmiče, sve je manje važno zašto je do nje došlo - važno je kakve reakcije izaziva.
Polaznici studija glume (njih 28) svih generacija spremalo je predstavu godinu dana, a tekst nije zapisan, osim što je jednosatna izvedba podijeljena u 9 točaka: izletnici se ukrcavaju, autobus se zaustavlja, vozači ih nagovaraju da izađu u nepoznato, putnici se bune, traže rješenja, pokušavaju iskoračiti kroz vrata, ali ih zadržava strah od mraka, hladnoće, samoće i nepoznatog što se u tom mraku može skrivati.
U ovom okviru, koliko god se doimao zastrašujuće, nižu se jedna za drugom komične situacije s jakim lokalnim, splitskim pečatom, a u realtivno kratkoj izvedbi sjajno su skicirani i mentalitet mlade generacije i pojedinačni karakteri koje susrećemo svuda oko nas.
Zacijelo prema osobnim sklonostima ili čak antipatijama, glumci su ocrtali životne tipove katkad i kroz samo nekoliko rečenica - i predvidjeli kako će ti tipovi reagirati u nepozatim okolnostima. U autobusu “Firme Bošnjak” tako se zatekla i jedna maturantska ekskurzija, skupina koja traži tumačenja u sebi bliskom svijetu, pa vjeruje u skrivene kamere i očekuje - popularnost.
Sa sjedalica se izdižu glasovi autoriteta, paničara i smušenjaka, nude se molitva i pobuna.
Dramski luk fino zaokružuje faza rezignacije u kojoj padaju maske i stiže se do intimnih ispovijedi. Smrtna ura bit će prilika za iskrenost, ali i za prigovaranje i nabijanje krivnje drugima do zadnjeg daha.
Je li sve bio san, mora ili neka nepoznata dimenzija manje je važno. Na daskama amfiteatra u MKC-u dogodila se duhovita, promišljena, slojevita predstava, tako temeljito pripremljena da se uopće ne doima kao improvizacija.
Pokazala je uz to rezultat ozbiljnog rada, pogotovo u segmentu razvijanja impulzivnih reakcija po Meisnerovoj metodi koja se prirodno uklopila u mediteranski komunikacijski model kada rasprava zaiskri svađom. Ponavljanja istih fraza u različitim tonalitetima, koje mogu zvučati kao pitanje, prijetnja ili gorka optužba dio su naše svakodnevice, u kući i na ulici.
U premijernoj izvedbi, glumci su načinili predstavu najbližu komediji. Budući da je riječ o improvizaciji, u idućim izvedbama nije isključena mogućnost mijenjanja predznaka - malo južine i neraspoloženja moglo bi joj dati sasvim nov i sigurno zanimljiv ton.
Iovdje je tako - nemoguća situacija se dogodila i kako radnja odmiče, sve je manje važno zašto je do nje došlo - važno je kakve reakcije izaziva.
Polaznici studija glume (njih 28) svih generacija spremalo je predstavu godinu dana, a tekst nije zapisan, osim što je jednosatna izvedba podijeljena u 9 točaka: izletnici se ukrcavaju, autobus se zaustavlja, vozači ih nagovaraju da izađu u nepoznato, putnici se bune, traže rješenja, pokušavaju iskoračiti kroz vrata, ali ih zadržava strah od mraka, hladnoće, samoće i nepoznatog što se u tom mraku može skrivati.
U ovom okviru, koliko god se doimao zastrašujuće, nižu se jedna za drugom komične situacije s jakim lokalnim, splitskim pečatom, a u realtivno kratkoj izvedbi sjajno su skicirani i mentalitet mlade generacije i pojedinačni karakteri koje susrećemo svuda oko nas.
Zacijelo prema osobnim sklonostima ili čak antipatijama, glumci su ocrtali životne tipove katkad i kroz samo nekoliko rečenica - i predvidjeli kako će ti tipovi reagirati u nepozatim okolnostima. U autobusu “Firme Bošnjak” tako se zatekla i jedna maturantska ekskurzija, skupina koja traži tumačenja u sebi bliskom svijetu, pa vjeruje u skrivene kamere i očekuje - popularnost.
Sa sjedalica se izdižu glasovi autoriteta, paničara i smušenjaka, nude se molitva i pobuna.
Dramski luk fino zaokružuje faza rezignacije u kojoj padaju maske i stiže se do intimnih ispovijedi. Smrtna ura bit će prilika za iskrenost, ali i za prigovaranje i nabijanje krivnje drugima do zadnjeg daha.
Je li sve bio san, mora ili neka nepoznata dimenzija manje je važno. Na daskama amfiteatra u MKC-u dogodila se duhovita, promišljena, slojevita predstava, tako temeljito pripremljena da se uopće ne doima kao improvizacija.
Pokazala je uz to rezultat ozbiljnog rada, pogotovo u segmentu razvijanja impulzivnih reakcija po Meisnerovoj metodi koja se prirodno uklopila u mediteranski komunikacijski model kada rasprava zaiskri svađom. Ponavljanja istih fraza u različitim tonalitetima, koje mogu zvučati kao pitanje, prijetnja ili gorka optužba dio su naše svakodnevice, u kući i na ulici.
U premijernoj izvedbi, glumci su načinili predstavu najbližu komediji. Budući da je riječ o improvizaciji, u idućim izvedbama nije isključena mogućnost mijenjanja predznaka - malo južine i neraspoloženja moglo bi joj dati sasvim nov i sigurno zanimljiv ton.
JASMINA PARIĆ