StoryEditor
KulturaBečka 'Mona Lisa'

Djevojka s portreta od 20 milijuna dolara leži u sinjskom grobu

22. travnja 2016. - 18:32

I s groba s oznakom 162/D na sinjskom groblju sv. Frane, tek petnaestak metara od istoimene crkvice, od kojega je, uz ulegnuće u zemlji, ostao tek kameni križ i nekoliko mahovinom obraslih, sivih blokova, skinut će se "etiketa" NN i ubuduće će se plaćati grobljanska naknada na godišnjoj razini od 112,50 kuna.

Naknadu će plaćati Muzej "Leopold" iz Beča, institucija čiji fundus umjetnina iz 20. stoljeća vrijedi milijarde i kroz koji – da čovjek pomisli kako oni svaki dan organiziraju Noć muzeja – godišnje prođe 300 tisuća posjetitelja. Tu, pod našim dalmatinskim čempresima, naime, već 99 godina počiva Wally Neuzil.

Ista ona Wally s čuvene slike velikog Egona Schielea "Portret Wally Neuzil", procijenjene na 20 milijuna dolara. Svjedočimo, dr. Robert Holzbauer, ravnatelj Muzeja "Leopold", čuveni povjesničar umjetnosti 20. stoljeća, stručnjak za atribuciju djela i utvrđivanja njihova podrijetla, te sudski vještak, svratio je do sinjskoga groblja, položio buket cvijeća i zapalio svijeću te dogovorio buduću skrb o tom neuglednom grobu.

Što je umjetnik bez muze

U pozadini ove vijesti stoji još jedna priča o velikom umjetniku i njegovoj muzi. Da, kao što je Picasso imao svoju Doru Marr, Salvador Dali svoju Galu ili kao što, jednostavno, svaki Majstor mora imati svoju Margaritu, tako je Egon Schiele, veliko, po nekima i ponajveće ime bečke secesije i prijelaza na modernu, imao svoju muzu, svoju Wally.

Djelo Egona Schielea bilo je zagubljeno po privatnim kolekcijama, a ime mu je sasvim nestalo iz fokusa interesa povjesničara umjetnosti sve do početka pedesetih godina minulog stoljeća, kada je kolekcionar i utemeljitelj Muzeja "Leopold" Rudolf Leopold u jednom antikvarijatu slučajno naišao na mapu sa Schieleovim akvarelima i crtežima.

Danas ovaj muzej, čiji je zaštitni znak upravo "Portret Wally Neuzil", ima najveću kolekciju njegovih djela, a kustosi muzeja su, tipičnom germanskom pedantnošću, uspjeli istražiti slikarov život te su tako došli i do Wallyna imena, koje se vezuje uz šest Schieleovih slika, te su rekonstruirali i njezinu biografiju.

Umjetnik je bio dijete željezničara, čiji je likovni talent rano uočen tako da je već sa 16 godina, 1906., upisao bečku Kunstgewerbeschule, koju je svojedobno završio i Gustav Klimt, njegov osobni prijatelj i osoba od velikog utjecaja na Schieleov likovni razvoj.

Profesori spomenute škole njegovu nadarenost nagrađuju preporukama za upis na Akademie der Bildenden Kunst, na kojoj je – spomenimo kao kuriozitet – iste godine na prijamnom "okinuo" Adolf Hitler. (Omiljeno je to mjesto svih pristaša teorije o "palim anđelima", koji će tvrditi da bi 20. stoljeće izgledalo sasvim drugačije samo da su onog budućeg kaplara austrougarske vojske i firera pustili da pituraje na miru).

Schiele – nekonvencionalan neki tip – ne mari puno za poduke svojih profesora, 1908. upoznaje Klimta, koji mu omogućava nastupe na izložbama, a iduće će godine napustiti Akademiju te osnovati Novu likovnu grupu. Te godine izlaže u Kunstschau uz Edwarda Muncha, Jana Tooropa i Vincenta van Gogha.

Problemi sa zakonom

U njegovu radu iz tog vremena posebno se ističu istraživanja nesputane seksualnosti mladenačkih modela, što će mu donijeti policijski progon zbog prikazivanja pornografskih sadržaja pred maloljetnicama i kaznu od 24 dana zatvora. Sudac, ostalo je zabilježeno, koji mu je izrekao spomenutu kaznu u sudnici je demonstrativno zapalio jedan njegov crtež. Dok je služio kaznu u zatvoru, donoseći mu crtaći pribor i ostale potrepštine, jedino ga je posjećivala Valerie Nauzil – Wally, dok su ga se prijatelji klonili. I inače, dogodilo mu se da sa ženom koja ga je inspirirala ode živjeti na selo, ali su ga otamo brzo najurili vidjevši da mu gola djevojka pozira u vrtu.

Ona je sa Schieleom počela živjeti 1911., kad je imala 17 godina, a upoznali su se preko Klimta, kojemu je također služila kao model i bila ljubavnica. Onodobni slikari svoje su modele uglavnom nalazili na ulicama, a u okviru tadašnjih konvencija o moralu, one su imale jednak status kao i djelatnice u "najstarijem zanatu u svijetu", koji je tih godina u Beču bio izuzetno rasprostranjen. U takvu poziciju Wally je stigla stjecajem obiteljskih okolnosti – otac joj je, podrijetlom Čeh, bio seoski učitelj, umro je mlad, a obitelj, majka i još tri sestre sele se u prijestolnicu, gdje je valjalo od nečega živjeti...

Sve uspješnije Schieleove izlagačke nastupe, praćene otkupima slika, prekida početak Velikog rata – tek kasnije će dobiti naziv Prvi svjetski – no on uspijeva izbjeći odlazak na frontu i službovat će po logorima za ratne zarobljenike. Tek koji dan prije nego što će dobiti mobilizacijski poziv, veliki slikar tjeskobe, seksualnosti i smrti, kako ga vole nazivati kunsthistoričari, oženio se – vjerojatno podlegavši malograđanskim pritiscima i prvi put u životu postajući konformistom – s Edit Harms, djevojkom iz ugledne građanske obitelji.

Upravo Wally ga je upoznala s njom – što, kasnije se čulo, nikad sebi nije oprostila – a bolan rastanak umjetnik je ovjekovječio u monumentalnoj slici "Smrt i djevojka" (danas je u bečkoj galeriji "Belvedere"). Na njoj je Egon preuzeo ulogu smrti, a, naravno, djevojka je Wally. Ona je odbila sve njegove prijedloge da se nastave viđati, makar jednom godišnje.

Odlazeći iz slikareva života, Wally je završila tečaj za medicinsku sestru, dvije je godine službovala u Beču, potom se preseljava u Šibenik, pa u Sinj...

Tajna majora Šejna

I evo, gospodin Robert Holzbauer, ravnatelj Muzeja "Leopold", susretljivošću zaposlenika Matičnog ureda, u debelom "Upisniku smrti župe Sinj" za razdoblje od 1916. do 1930. pod rednim brojem 236, na samom dnu požutjele stranice, nalazi ime "Valpurga Velnziel, vojna sestra, rimokatolkinja", te je, ozarena lica, identificira kao Wally. Umrla je od šarlaha u 24. godini na Božić 1917. Pokopana je na sinjskom groblju dva dana kasnije.

Gospodin Holsbauer je večer prije dolaska u Sinj – Sinj ko Sinj, sve se nema, sve se nema, a svi piju kavu po kafićima – održao predavanje studentima povijesti umjetnosti na zadarskom Filozofskom fakultetu, te ga ovdje, kao vodič i prevoditeljica, prati studentica Marija Škegro, a on ima još puno toga upitati, snimiti, zabilježiti...

U svojem laptopu nosi prastaru crno-bijelu fotografiju snimljenu ispred ulaza u ondašnju Vojnu bolnicu. Na njoj je Wally okružena medicinskim osobljem, vojnicima i pacijentima. Gdje je to sada? I tko bi to – ta u Sinju je bilo toliko vojarni, vojski i zastava – mogao znati?

Nitko drugi osim Ive Dalbella, sinjske enciklopedije. Eno ga, sjedi, kao i obično, na svojoj klupi u gradu. Gospodin Holsbauer otvara mu laptop, i šjor Ivo gleda, udalji malo ekran od sebe, pa ga približi, oštri pogled i sjećanje, i traje to koju minutu, a onda kad je već izgledalo da ni on neće znati, kaže:

– To su barake, one su davno srušene, kasnije je tu napravljena "Dalmatinka"!

I to je podatak!
Uz grob Wally Neuzil, one djevojke s čudesnim plavim očima sa Schieleova portreta, još je jedan zapušteni grob, na njemu je oborena mjedena ploča s natpisom s patinom vremena i zaraslim u mahovinu. Trebalo bi je ispjeskariti kako bi se natpis pročitao.

Taj grob ne nosi oznaku NN – "kaparo" ga je jedan iz Suhača, povremeno plati grobljansku naknadu, ništa neobično ako se zna da metar četvorni po našim grobljima zna biti skuplji od metra, na primjer, na Mejama ili Bačvicama. U njemu je tijelo majora Šejna – pišemo ga fonetski jer ga je tako predaja donijela do ovih vremena.

On bijaše austrougarski časnik, koji je svoju čast sačuvao ispalivši sebi metak u sljepoočnicu. Naime, pijan je prokockao novac namijenjen plaćama svojih vojnika. Zadnjih mjeseci svoga života, kaže predaja, ljubovao je s Wally, a ona je na samrti izrazila želju da bude pokopana pokraj njega, čovjeka kojeg je voljela. Naravno, prenoseći predaju, nitko među Sinjanima nije znao za njezin bivši život.

– Priču o majoru Šejnu i njegovoj ljubavi znam cijeli život. Slušao sam je dok sam bio mali. U našoj kući mi smo spavali na katu, a u prizemlju je bila, kako bi to danas rekli, točionica vina. Tu su se skupljali stariji ljudi i prepričavali sve i svašta, pa i tu priču. Tako se ona prenosila s generacije na generaciju – pripovijeda Ante Pavić, evidentičar na sinjskom groblju. Njegova je pomoć bila dragocjena pri identificiranju groba Wally Neuzil.

Stariji Sinjani pamte da je taj grob nekad bio obzidan blokovima od domaćeg kamena sivca, od kojih ih je ostalo tek nekoliko, na njima je bila ograda od mjedi, a kad bi se malo počešali iza uha, još bi se i sjetili tko je odnio taj kamen...

– Sve je ovo bilo jako uzbudljivo, jako sam zadovoljan – kaže nam gospodin Robert Holzbauer na kraju ovog đira po Sinju.

Veliki Egon Schiele umro je od španjole sa samo 28 godina, 1918., nepunih godinu dana nakon Wally i tri dana nakon smrti trudne mu supruge, tek koji dan prije nego što će odumrijeti i Austro-Ugarska Monarhija.
Osim njegovih djela, iza njega je ostala legenda o još jednom "ukletom umjetniku" i njegovoj Wally, djevojci koju danas vole nazvati bečkom Mona Lisom.

 


Sudbina 'Portreta'

Nedugo nakon izlaska iz zatvora Schiele je naslikao danas najpoznatiji portret svoje družice – "Portret Wally Neuzil". Portret je bio u vlasništvu Lee Bondi Jaray, židovske trgovkinje umjetninama iz Beča, koja je 1939. pobjegla u London, gdje je i umrla 1969. Tijekom rata sliku je iz bečkog stana Lee Bondi ukrao Friedrich Weiz, koji je surađivao s nacistima, a nakon rata zaplijenila ju je austrijska država, odnosno Ured za očuvanje povijesnih spomenika. Rudolf Leopold otkupio ga je 1954., no kad je djelo 1997. posuđeno za izložbu u muzeju "Metropolitan" u New Yorku, američke vlasti objavile su kako je ono dio nacističkog blaga te se vodio dug sudski proces oko njegova povratka u Muzej "Leopold". Uloga Roberta Holzbauera, sadašnjeg ravnatelja Muzeja "Leopold", u tom procesu bila je presudna.

 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. svibanj 2022 13:05