Kultura Kultura

Popravni dojam

Rođen u Bosni, Split mu je grad iz snova, a Dalmacija ga je oduvijek vukla: ovaj umjetnik s Čiova skroz je atipičan, umjesto tovara slika torcidaše, a ima i osebujan način slikanja

Popravni dojam

Tadić bilježi trenutno stanje, na njegovim slikama vidimo postojeće gradske fasade, tehnobetonsku splitsku rivu kao modnu pistu, daske za surfanje i printove na majicama kakve nosi današnja mlađarija

Umjetnik Anto Tadić, nastanjen na Čiovu kod Trogira, po mnogočemu je atipičan predstavnik slikara žanra dalmatinske naive. Kao najvažniji moment koji ga (vidljivo, rekli bismo) izdiže iznad prosjeka jest činjenica da je, za razliku od ostalih umjetnika rečenog pravca i u pravilu naturščika, akademski rang.

Doduše, diplomu nije stekao na Likovnoj, nego Pedagoškoj akademiji kao profesor likovne kulture, i to u klasi Ante Kaštelančića i najčuvenije Meštrovićeve “alternacije”, kipara Andrije Krstulovića. Isto je pedagoško usmjerenje oblikovalo i format poput Mladena Veže, ili pak Zvonimira Šepata, slikara i profesora s Pantovčaka.

Nadalje, Tadić je kao slikar naive osebujan i zbog pristupa motivima. Naivci, poslovično zavičajno određeni, znaju se prikloniti nadrealizmu poput Vice Buktenice sa Šolte (nasljednika čuvenog Eugena), ali u pravilu su u svačijem opusu jako zastupljeni lokalni motivi i žal za prohujalim vremenima. Ako ćemo se malko i narugati, primijetit ćemo da je tovar kao “protagonist” obvezan na pokojoj slici svakog naivca “koji drži do sebe”, kao neka norma pristojnosti.

Od lokalnih motiva ne bježi ni Tadić, ali kod njega nema plakanja za prohujalim vremenom, niti spašavanja starine od zaborava. On bilježi trenutno stanje, na njegovim slikama vidimo postojeće gradske fasade, tehnobetonsku splitsku rivu kao modnu pistu, daske za surfanje i printove na majicama kakve nosi današnja mlađarija. Čak i - beskućnike, što njegovu stvaralaštvu dodaje i mrvu socijalnog angažmana. I sve to svojim detaljističkim nervom vidi i pinelom minuciozno bilježi jedan 72-godišnjak.

A upravo prije toliko godina rodio se kraj Bosanskog Broda Anto, može i Ante, prezimenom Tadić. E, to je još jedna stavka koja ga čini atipičnim predstavnikom dalmatinske naive; Anto Tadić je čovjek čiji korijeni i cijelo djetinjstvo sežu u – BiH, pa ipak nadahnuće nalazi u Dalmaciji, rekosmo, njezinoj vedroj sadašnjosti, vedutama, gradskim vizurama i ljudima. Njegova galerija likova vrvi kupačima, surferima, vozačima i šetačima, vikendašima koji gradelaju, ima tu i nešto berača lavande, dokonih dama s mačkama, torcidaša, bogme ne fali ni - klapaša...

Nije nebitno reći da je Tadić nedavno održao zapaženu i iznimno vedru izložbu u Muzeju grada Trogira, tko zna koju po redu...

- Izlažem puno jer puno i slikam; otkad sam u mirovini, po šest do osam sati dnevno. Odradim nekakvo radno vrijeme, rekao bih – jednostavno sažima naš sugovornik, koji je nakon diplome na spomenutoj visokoškolskoj instituciji u Splitu 1975. godine cijeli radni vijek proveo u ustanovi za odgoj djece i mladih problematičnog ponašanja, poznatijoj kao “Sivi dom” pod Marjanom, na Brdima. Tamo je radio u struci, kao odgojitelj i voditelj likovnih radionica, a tijekom službovanja osnovao je sa suradnicima i umjetničko udruženje (koloniju) službena naziva “Likovna zajednica”.

No, kako je šjor Anto uopće došao iz Bosanske Posavine i Dervente (gdje je išao u osnovnu školu) u “Cvit Mediterana”, u Split, pa onda i na Čiovo?

- Da, rođen sam u Bosni, ali Split mi je uvijek bio privlačan, kao neki grad iz snova. Dalmacija me vukla odmalena, još dok smo bili ista država, pa sam je se nakon završene Učiteljske škole uspio i dokopati. Moja prva “pošta” bila je područna škola Čavoglave, točno se sjećam, bilo je to 1969. godine. Eh da, nekoliko mjeseci prije toga službovao sam kao učitelj i u Mirlović Polju. A onda sam 1971. upisao Pedagošku akademiju u Splitu; to je već bilo blizu ostvarenja mog djetinjeg sna u cijelosti. Živio sam u divnom gradu, studirao i bavio se umjetnošću, hej! Čak sam u studentskoj fazi radio i honorarne poslove, jedne sam sezone u Lori prilikom nekih građevinskih zahvata zaradio toliko novaca da sam mogao kupiti novog “fiću”! Kasnije sam se zaposlio u Popravnom domu, kao student bio sam noćni odgojitelj u ustanovi, a poslije sam imao dnevnu šihtu i stalni posao. I tako do penzije 2012. godine – Tadić će.

U njegovu je slučaju istinita ona “penzija kao poezija”. Jer, premda je bio stvaralački aktivan i ranije, puni je zamah njegova likovnost uzela istodobno kad je u “dnevnom portfelju” dobio više slobodna vremena.

- Prvu sam izložbu imao 1975. godine, iste godine dakle kad sam i diplomirao; sjećam se da su je otvorili Jakša Fiamengo i Duško Kečkemet. Tada su bili najviše zastupljeni motivi sela, snijega, onoga što sam valjda donio iz Bosne, u kojoj nisam odavno bio. Kasnije sam više preuzeo dalmatinske motive, a u posljednjem ciklusu najskloniji sam onim urbanima, na nešto većim formatima. Radim ih po sjećanju jer ne koristim fotoaparat niti kameru na mobitelu; ne baratam time, a i ne želim kopirati. Odem u Split i onda po friškom sjećanju na nešto viđeno u gradu slikam na otoku, na Čiovu. A ako nisam dobro zapamtio, odem ponovno – jednostavno će umirovljeni odgojitelj, likovni terapeut i slikar koji je od prvog poteza pinelom odabrao naivu. Ili ona njega, tko zna?

Što se pak tehnike tiče, vjeran je – ulju.

- Mnogi su ga zamijenili akrilom, ali ja volim kako se ulje ponaša, pogotovo na staklu. Da, staklo mi je najmilije, crtam zahtjevnom, obrnutom tehnikom (poput također naivca, slikara Josipa Šeravića Šere iz Splita, nap.a.), pa mi svako djelo “uzme” i po desetak dana. Crtež je uvijek osnova svega, pa tako prije nanošenja boje napravim predložak vodootpornim flomasterom – približava radni koncept naš sugovornik, u “zlatnim godinama” plodniji no ikad.

Osim slika na staklu radi i nešto crteža, te malu plastiku.

- Ne volim velike skulpture, nego male, najčešće ljudske figurice, zezanciju. Inače sam nesklon ruganju, rijetko idem u groteskno. I da, ne volim povratak u prošlost, “vrijeme magaraca” i slično. Njihovo vrijeme je prošlo, a ja volim biti aktualan, “zamrznuti sadašnjost” – podvlači Tadić, inače član Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika (HULU-a) i Hrvatskog društva naivnih umjetnika (HDNU-a).

Zanimljivo, nije član lokalnih udruženja umjetnika poput “Guvna” s Čiova kojim predsjeda ready-made skulptor Ivica Prga Šanto, niti starijeg LUT-a (Likovne udruge Trogir).

- Znam da ovdje na Čiovu, gdje sam došao živjeti s familijom nakon umirovljenja, ima dosta umjetnika, pogotovo likovnjaka, ali dosad nisam ništa radio s njima. Nisam stigao – iskren je naivac. Dodali bismo, baš kao što bi naivci i trebali biti.

Ništa bez radija i ventilatora

Anto Tadić obično slika u svojevrsnom kreativnom neredu, štoviše, u spavaćoj sobi u koju je tik do staklene stijenke vrata 'utisnuo' pomični stol za crtanje. Na njemu, uz slikarski pribor, ima još dva važna instrumenta za rad: mali ventilator i tranzistor.

- Ne volim puno paliti klimu (imam je u dnevnom boravku), draži mi je ventić ljeti kad sunce upeče kroz staklo. I baš uvijek dok slikam slušam istu postaju: Radio Brač. Oni su mi nekako 'legli', navikao sam na njihove glasove i program, osjećam da su mi blizu. I tako satima slikam sam, a ne osjećam se usamljen – sretno povjerava 'akademski naivac' Bosanac s Čiova.

Križni put bez Isusa

U svojem bogatom slikarskom opusu Tadić nema puno slika sa sakralnim motivima.

- Lani sam radio Križni put za pinakoteku Dominikanskog samostana, to jest izložbu u tom prostoru, i to je jedan od rjeđih istupa s tim motivima. Tada sam hotimično izostavio prikazati Isusa jer sam htio naglasiti važnost same molitve koja ga oblikuje, kao i Oca i Duha Svetoga – poručuje slikar.

Skandinavci vole škrape

Budući da stvara i živi na Čiovu kao popularnom turističkom stjecištu, Tadić ne može (a i ne želi) pobjeći od čari lokalne sredine. Tako se u srcu turističke žetve i brojni gosti susretnu s njegovim likovnim radom. Evo reakcija:

- Ne slikam zbog novca, niti da bih se nekome svidio. Ipak, drago mi je ako se nešto od ovoga što radim ljudima 'uvuče pod kožu'. Primijetio sam da Nijemci vole, začudo, motive snijega, kao da ga doma nemaju dovoljno (smijeh). Skandinavci, pak, vole našu pejzažnu egzotiku, čitaj: 'more i škrape', dok Azijce oduševljava baš sve što naslikam – osmjehuje se umjetnik.

Naslovnica Kultura