Kultura Kultura

Librofilija

Nordijski noir pod afričkim zvizdanom

Librofilija

Premda se radi o naslovu iz serijala o inspektoru Wallanderu, 'Bijela lavica' nije detektivski roman, nego roman potjere koja se zbiva na dva zemljopisna fronta, u Švedskoj i Južnoafričkoj Republici

Desetak godina prije opće pomame za Stiegom Larssonom, svijet je ludovao za Henningom Mankellom. Mi smo se isprva decentno držali po strani od toga trenda, što i nije neobično, jer smo imali prečih, ratnih briga. Jednaku suzdržanost pokazali smo, međutim, i godinama, pače desetljećima kasnije, pa tek odnedavna nadoknađujemo propušteno. Izdavačka kuća Mozaik knjiga ovog nam je ljeta ponudila treći naslov u serijalu o inspektoru Kurtu Wallanderu, roman "Bijela lavica" (čiji prijevod potpisuje Branka Grubić).

Kako je i red, sve započinje ubojstvom. Agentica za nekretnine, pobožna supruga i majka, nemilosrdno je smaknuta metkom u čelo samo zato što je zalutala tražeći neku zabačenu kuću, pa je dospjela na krivo mjesto u krivome trenutku. Koju je to kobnu tajnu nesretna žena mogla pukim slučajem razotkriti da ju je trebalo bez milosti i oklijevanja hladnokrvno eliminirati? Naprosto, našla se na putu stranim zavjerenicima koji su švedsku provinciju, okolicu Ystada, izabrali kao idealnu lokaciju za uvježbavanje akcije.

Ovaj roman izvorno je objavljen 1993. Dvije godine ranije južnoafrički parlament opozvao je rasne zakone i oslobodio većinu političkih zatvorenika. Mankell ga je, dakle, pisao u klimi iščekivanja prvih višerasnih izbora (koji će se dogoditi u travnju 1994.), ali i razložne zebnje hoće li dugo očekivana tranzicija proteći mirno ili će je zakočiti plimni val nasilja.

Zato je domislio priču o burskim fanaticima koji, mimo službene politike utjelovljene u predsjedniku De Klerku, pokušavaju organizirati atentat na Nelsona Mandelu, skautiraju potencijalnog atentatora i angažiraju bivšeg KGB-ovca, stanovitog Konovalenka, da friško unovačenom egzekutoru da završni glanc specijalističke obuke u miru i tišini uspavane švedske provincije.

Koji manje taktičan čitatelj sad bi mi se mogao spomenuti majke u nepriličnoj relaciji s kućnim ljubimcem, revoltiran što mi je jezik, zapravo tastatura brža od pameti, pa sam, eto, brzopleto otkrio ono što svaki pristojan recenzent krimića mora tajiti da čitateljima ne bi pokvario gušt. No, vjerujte mi na riječ, ne postoji ni jedan jedini razlog za nervozu, pošto "Bijela lavica" definitivno nije detektivski roman (ili mistery novel).

Da, naravno, glavni junak građanskim je zanimanjem detektiv, ali ovoga puta upleo se u priču/ jednadžbu bez nepoznanica, barem onih osobne prirode. Do zadnje stranice ove zamašne knjige on neće razbijati glavu pitanjem tko je bad guy, nego kako mu stati na kraj, što "Bijelu lavicu" zapravo čini romanom potjere (koja, da dosolim, ide u oba smjera, jer Wallander i Konovalenko naizmjenice naganjaju jedan drugoga).

Mankellova infišanost u Afriku dobro je znana. Dugi niz godina, sve do smrti 2015., on je ljeta provodio u Švedskoj, a zime u Mozambiku, tamo se bavio i kazalištem i humanitarnim radom, pa nitko ozbiljan ne može dovesti u pitanje činjenicu kako se radi o velikome znalcu afričkih društvenih prilika, što je sasvim sigurno itekakva prednost ako želite napisati knjigu poput "Bijele lavice", koja se događa na dva zemljopisna fronta, u Južnoafričkoj Republici i Švedskoj, a pritom biti uvjerljivi. I fakat, zvizdanom ogrijanim dionicama teksta ništa objektivno ne fali. Ipak, ovom razmaženom recenzentu čini se kako Mankell kudikamo bolje funkcionira u sjevernim predjelima, na studeni i umideci svoga zavičaja.

Dok zavjerenici i umjereni burski političari plešu oprezni tango pokušavajući nadmudriti jedni druge, sve besprijekorno štima. Mankell je predobar pisac da bi čak i od likova koji su formatirani kao ideološki fanatici napravio plošne karikature. Nadalje, sažetim, skoro pa škrtim stilom visoke funkcionalnosti i dinamičnom izmjenom perspektiva on s lakoćom uspijeva osvojiti čitateljsku pažnju, i savršeno je svejedno gdje je u tome času posijao svoje likove: u Soweto ili Ystad.

Teško mi se, međutim, oteti dojmu da je u afričkim dionicama teksta, ma koliko dobre one bile, Mankell naprosto premalo svoj: kao da čitam bilo kojega drugog pisca (naravno, iz prve autorske lige). No, čim iznova ugazi na tvrdu stinu svoga surovog zavičaja, on je opet onaj stari, neodoljivi meštar nordijskog noira, koji s onu stranu kriminalističke intrige redovito isporučuje nijansirane psihološke i sociološke studije, dokumentirajući svoje podneblje i vrijeme pouzdanije od ikoga drugog.

Unatoč svemu, pa i grintavoj naravi recenzenta, treba reći kako je "Bijela lavica" unijela zanimljiv dašak egzotike u popularni serijal čije sljedeće nastavke kao zakleti mankellofil nestrpljivo iščekujem.

Naslovnica Kultura