Kultura Kultura

vladari kič-nacionalizma

Redatelj Ognjen Sviličić nakon svjetske premijere filma 'Glas': Nitko od hrvatskih političara nije napravio ništa za promociju svoje zemlje, neki su je čak dobrano osramotili

vladari kič-nacionalizma
'Glas' je vizualno drugačiji. U žarkim je bojama, nije siv, nego zapravo prikazuje Hrvatsku kao jedno jako lijepo mjesto, ali s ozbiljnim problemom nesnošljivosti

Posljednji film Ognjena Svličića "Takva su pravila" izašao je 2014. godine. Pet godina poslije, jedan od vodećih hrvatskih redatelja ("Oprosti za kung fu", "Armin") vraća se s novim filmom "Glas" koji je svjetsku premijeru imao 5. listopada na najvećem azijskom festivalu, onom u južnokorejskom Busanu.

- “Glas” je film o jednom dečku, tinejdžeru čija majka odlazi raditi u inozemstvo, a njega šalje u katoličku školu. Međutim, on se odbija moliti jer ne vjeruje u Boga. Isprva to nije problem, ili se barem ne čini tako, ali on se sve teže uklapa.

“Glas” je, ukratko, film o borbi pojedinca protiv okoline. Ono što je specifično za ovaj film jest da okolina, u ovom slučaju ravnateljica škole ili ostali klinci nemaju ništa osobno protiv glavog junaka, no s vremenom im sve više smeta. I tu možemo vidjeti kako funkcionira represivni mehanizam.

Odnosno, koliko je okolina, tj. društvo sklono prihvatiti nekoga tko se ne uklapa u njihove okvire. Posebno me zanimala pasivna agresija koja može biti jako opasna na duži period.

Naravno, na neki način je to slika hrvatskog društva koje nekako baš i ne voli indivudue, tako da je ovaj film, kao i većina mojih filmova otprije, moja impresija društva u kojem živim – opisuje nam Sviličić.

Radni naslov filma je bio "Bog u cipeli". Zašto ste ga promijenili?

- Promijenio sam naslov jer sam promijenio neke stvari u priči. Osim toga, u samom filmu se riječ “Glas” spominje u vjerskom kontekstu. Taj glas je nešto što se svi pretvaraju da čuju. I taj glas je zapravo pojam koji se vrlo često spominje u Starom i u Novom zavjetu.

Meni je bilo zanimljivo kako se religijski motivi često zloupotrebljavaju u svrhu manipulacije. Gotovo svatko može čuti “Glas”, ali to nitko ne može provjeriti. Utoliko mi se učinilo da ovaj naslov ima više značenja. Vrlo je jednostavan naslov, ali kad pogledate film, bit će vam jasno da taj naslov točno opisuje ono što se događa u filmu.

Zašto baš ova priča i ovaj film?

- Priča je za mene vrlo osobna. Borba pojedinca s okolinom je priča o konformizmu. Konformizam na kraju vrlo često dovodi do nasilja. U društvima u kojima se podrazumjeva da svi moramo misliti isto dolazi do nasilja prema ljudima koji se usude drugačije razmišljati. To se događa posvuda, međutim za Hrvatsku je baš karakteristično.

Osobno sam se uvijek divio ljudima koji su uspijevali odoljeti pritiscima okoline, ma koliko to bilo teško. Imam osjećaj da je danas u Hrvatskoj izuzetno teško iskazati neslaganje s većinom, pogotovo o stvarima koje se podrazumijevaju. Jedna od takvih dogmi je vjera i odnos prema njoj.

Koliko je "Glas" u autorskom dosluhu s vašim prethodnim filmovima?

- Ima dosta sličnosti koje se mogu uočiti već na prvi pogled. U centru pažnje mi je i dalje problem tinejdžera koji je u nekom sukobu s okolinom. I dalje tematiziram borbu pojednica protiv okoline, a također ima i humora koji je specifičan za moje radove. Uvijek radim filmove o ozbiljnim stvarima, ali s dozom humora.

Mislim da me ta doza humora obilježava kao autora. Volim primijetiti apsurd u društvu ili u društvenim konvencijama. Taj apsurd dovodi do humornih situacija, tako da je ovaj film utoliko sličan mojim ranijim radovima. Ono što je novost jest da je vizualno drugačiji. U žarkim je bojama, nije siv, nego zapravo prikazuje Hrvatsku kao jedno jako lijepo mjesto, ali s ozbiljnim problemom nesnošljivosti.

Ima li Ognjen Sviličić potrebu da podigne glas? I zbog čega?

- Kao i bilo tko drugi, naravno da imam potrebu da podignem glas, mada naslov filma ne implicira tu potrebu. Prije svega imam potrebu podići glas protiv nepravde. Kako god bilo, filmovi na neki način ipak ukažu na društvenu nepravdu.

Prošli film koji je tematizirao pasivnost društva prema nasilju izazvao je neke komentare, napise i razgovore koji su barem malo pokazali potrebu društva da se odupre nepravdi. Filmovi ipak utječu na ljude, ako ništa drugo, zabilježe trenutak koji živimo i koji onda ostane u sjećanju.

Kako gledate na hrvatsku kinematografiju od 2014. do 2019.?

- Bilo je dobrih i loših momenata. U pozitivne događaje svakako bih ubrojio izlaz hrvatskog filma na svjetsku scenu i nastavak produkcije. Što god se događalo, ipak je s HAVC-om ustanovljen jedan dosta čvrst i pouzdan sustav koji unatoč napadima i danas vrlo dobro funkcionira.

Mislim da je zadnji napad dijela javnosti, desnih portala i braniteljskih udruga na hrvatsku kinematografiju napravio jako puno štete. To je negativna strana razdoblja od kojem govorimo. Najgore od svega je bila neprimjerena, odnosno nedovoljna reakcija Ministarstva kulture. Nastalo je nepovjerenje između filmskih autora i javnosti.

Na kraju kad se ispostavilo da su napadi na HAVC i na autore bili laž, što su ustanovila nadležna istražna tijela u Hrvatskoj, nitko se, naravno, nije ispričao, niti je to koga zanimalo. Napad na umjetnike koji su jedina prava promocija naše zemlje u inozemstvu je kao da pucate sebi u cipelu.

A kako gledate na Hrvatsku općenito?

- Pa na Hrvatsku gledam kao na zemlju u kojoj trenutno prolazi kič nacionalizam kojem podliježu gotovo svi političari. Nitko od njih, ali baš nitko konkretno nije napravio ništa za promociju svoje zemlje, neki su je na međunarodnim manifestacijama čak dobrano osramotili.

Ja svoj odnos prema Hrvatskoj ne izražavam time što mašem zastavom nego time što stvaram nešto što je itekako važno za identitet ove zemlje, a to je kultura. Prije svega, Hrvatska je jako mala zemlja, nažalost također i vrlo zatvorena zemlja u kojoj se nikad ne otvaraju prava pitanja.

Znate, devedesetih je kao glavni razlog odlazaka Hrvata u inozemstvo bio to što je Jugoslavija bila represivna prema Hrvatima. Kako to da ih je danas u slobodnoj Hrvatskoj otišlo više Hrvata nego ikad? Pa više hrvatskog čujem u Dublinu nego u centru Zagreba koji je sad pod okupacijom turista. Hrvatska bi bila bolja zemlja kada bi ljudi samo malo stali i razmislili o tome.

Što za vas osobno znači premijera filma na Busanu, a što za hrvatsku kinematografiju?

- Za mene je vrlo bitno da film ima svjetsku premijeru na velikom internacionalnom festivalu. Time on postaje dio neke svjetske priče i ja osobno dobijem "feedback", bio on dobar ili loš, od zbilja relevantnih ljudi. Ne mislim da su hrvatski mediji irelevantni, ali su zapravo nezainteresirani i zato ja kao i drugi autori prvo tražim šansu u inozemstvu.

Osim toga, meni je osobno zadovoljstvo kada iz jedne male sredine uspijem napraviti nešto što zadovoljava međunarodne standarde. Nije da svaki put budem zadovoljan time kako film prođe, ali svaki put uspijem izaći na veliku scenu.

Busan je jedan od najvećih svjetskih festivala i za Hrvatsku je bitno da je tu. Mislim da već tri godine nije bilo hrvatskog dugometražnog filma na nekom zbilja značajnom festivalu, evo nadam se da će ovaj Busan otvoriti špinu.

I film "Takva su pravila" je bio u Busanu nakon premijere na Veneciji. Direkcija tog festivala prati vaš rad?

- U Busanu je bio prvo “Armin”, zatim “Slovenka” Damjana Kozolea, u kojem sam jedan od scenarista, pa “Metastaze” Branka Schmidta, za koji sam pisao scenarij pa “Takva su pravila” i sad “Glas”. Zapravo, mislim da je Busan festival koji me najviše ispratio, zanimljivo.

Može li "Glas"vratiti hrvatski film na svjetske "A" festivale?

- Prije svega zavisi od ostalih filmova, ali i od promocije. U ovom slučaju mogu zbilja zahvaliti novom vodstvu HAVC-a, od Marcelle Jelić koja se zbilja potrudila da film prikaže festivalima, pa do svih ostalih koji su radili na promociji filma uz mog producenta Damira Terešaka.

Svi smo se potrudili da ovaj film dobije pozornost. Na kraju smo uspjeli dobiti zbilja uglednog inozemnog agenta za prodaju, Wide Entertainment iz Pariza, tako da se nadam da će se ovaj dobar primjer promocije nastaviti i dalje.

Unutar sekcije World Cinema, nalazite se u konkurenciji s pobjednikom Berlinalea "Sinonimi". Hoće li hrvatski film ikad osvojiti neki "A" festival?

- Ja bih rekao da sve kreće od kuće. Samopouzdanje prvo dobivate od svojih roditelja, ako ga ne dobijete od njih tražite ga izvan kuće, ali onda ste ga gladni. Tako je i s hrvatskim filmovima i kulturom, ona kod kuće na znači ništa.

Dapače, nagrade ponekad dobivaju autori koji relativiziraju nacističke zločine. Kad takva praksa prestane u domovini, kada osjetimo da radimo nešto bitno doma, onda hrvatski film ima šanse i vani.

Kad će "Glas" biti pušten u domaća kina?

- Krenut ćemo u hrvatska kina 20. siječnja, nakon što obiđemo još par festivala poput Varšave, Cottbusa, Cinedaysa u Skoplju...

Skoro pa studentski film

Angažirali ste mahom mlade glumce za važnije uloge (Franko Jakovčević, Karla Brbić, Stipe Radoja...). Je li hrvatski film dobio novu generaciju?
- Osim toga, tu je još cijeli niz mladih glumaca koji će sigurno naći svoje mjesto. Zanimljivo je možda da glavnu žensku ulogu igra Belma Salkunić, relativno novo ime iz Bosne i Hercegovine, a snimatelj je student Akademije dramske umjetnosti Marinko Marinkić. Ovo je po ekipi i glumcima skoro pa studentski film (smijeh).

Naslovnica Kultura