Kultura Kultura

Librofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Gorki Andrea i zaljubljeni Salvo

Librofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Pisac na odlasku očito nije mogao suspregnuti malodušnost i razočarenje zbog toga kakav svijet ostavlja za sobom. Svijet koji je svojim knjigama barem malo popravljao

Jedva mjesec dana nakon smrti Andree Camillerija zagrebački "Profil“ mu se naklonio prijevodom (potpisuje ga Juraj Gracin) desetog romana na hrvatski jezik (odnosno ukupno dvadeset šestog u serijalu o inspektoru Salvu Montalbanu). Stari meštar ovoga je puta svoga junaka stavio na sto muka. Okej, priznajem, za volju popularne fraze malčice sam krivotvorio pravo stanje. Ipak se ne radi o stotinu teških nevolja, nego o samo tri, ali među kojima je i jedna nenadano dramatična. No, krenimo redom...

Kao što svi prilježni čitatelji serijala vrlo dobro znaju, Montalbano je veliki bonkulović koji ni za živu glavu neće preskočiti ukusan, naravno, topli obrok. Nema toga šokantnog obrata u istrazi koji bi ga mogao navesti da odustane od ručka u omiljenoj gostionici kod Enza ili da navečer ne smaže ono što mu je priredila dvorkinja Adeline. A dok jede, pobožno šuti sve dok gutljajem vina ne pogura i posljednji zalogaj. Romani o njegovim slučajevima trebali bi ući u program školske lektire, ako ne zbog svoje književne vrijednosti, a ono barem stoga što djecu mogu podučiti ispravnoj, zdravoj i ukusnoj prehrani.

I ovom prilikom Camillerijev junak gušta u biranim jelima s tradicionalne sicilijanske trpeze kao što su salata od hobotnice, špageti sa srdelama, pečeni škampi i lignje, pašta sa skutom, janjeći kotlet s krumpirom, salata od rakova, hobotnica i inćuna, zapečena pašta s balancanama i kačkavaljem, nabujak od riže s gljivama, mozzarelom, jajima i rajčicama, nadjevene pečene srdele, gratinirane artičoke, male ukiseljene hobotnice, caponatina, zapečeni makaroni... No, u nekoliko navrata dogodila su mu se i iznenađujuća otkliznuća s kolosijeka gurmanskih užitaka, pa se morao zadovoljiti običnim šnicelima, sendvičima, čak i picetom.

Što se to dogodilo sirotome Montalbanu da je morao pogaziti svete prehrambene principe i okusiti hranu koju je do tada držao običnim napojem? Je li ga izblesirao neki osobito komplicirani slučaj? Nije da nije, jer se morao uhvatiti u koštac s naoko nerješivom enigmom, no profesionalni razlozi ipak nisu presudno utjecali na njegove nevolje s apetitom. Naime, policijskom veteranu koji ne treba još dugo odbrojavati do mirovine, njegov je književni ćaća priuštio zaljubljivanje. I to u kolegicu, bitno mlađu i, naravno, privlačnu, forenzičarku koja je u Vigatu dospjela nakratko, kao zamjena. Da bi ljubavnu intrigu dodatno zagropao, u priču je uključio i Liviju, Montalbanovu dugogodišnju partnericu koja živi u Genovi, povremeno svrati na Siciliju i baš sad joj se prohtjelo doputovati.

Zaplet u inspektorovu ljubavnom životu (ne)sretno se podudario s kriminalističkom intrigom. Ubijen je Calogero Catalanotti, imućni rentijer, zaneseni kazališni amater i neobičan zelenaš. Neobičan utoliko što novac posuđuje mnogima, za kamatu koja je samo pristojna, ali ne i pljačkaška, pa se gotovo doima kao humanitarac koji priskače u pomoć onima koji u bankama ne mogu dobiti kredit. Premda se na prvi pogled čini kako bi motiv za njegovo ubojstvo trebao biti novac, vrlo skoro Montalbanovu će pažnju zaokupiti teatarska strast žrtve. Kao redatelj on prakticira neobičan način rada sa svojim glumcima. Jedan od likova u romanu kazat će da je Catalanotti negdje na pola puta između metode Grotowskog i poetike Fure dels Baus, no on zapravo iskušava uistinu jedinstvenu, premda vrlo morbidnu tehniku koja glumce može dovesti do pucanja živaca i tko zna sve čega ne. Što se više udubljuje u slučaj, Montalbano ne sužava krug sumnjivaca, nego ga dapače samo proširuje.

Dvije drame – inspektorova osobna i ova kriminalistička – zapliću se i raspliću u društvenome ambijentu koji je kontaminiran groznim vijestima sa svih strana. Montalbano je u jednom trenutku bacio pogled na televizijski dnevnik i što je tamo imao prilike vidjeti i čuti? "U Parizu je nastao kaos jer se za jedan zaboravljeni kovčeg mislilo da je pun eksploziva. Mađarska i Poljska su se protivile primiti svoje kvote o raspodjeli migranata, još gore: počele su podizati zidove kako bih ih spriječili da uđu. U međuvremenu pedofilski skandali u izbjegličkim kampovima. U Italiji su tog dana zatvorili, nasreću, samo sedam tvornica."
Andrea Camilleri oduvijek je, uz ostalo, bio i vrlo angažirani društveni kroničar koji se nije libio izricanja vrlo preciznih i bespoštednih kritika. Njegov žalac i u ovome romanu jednako ubada, samo što je ukupni ton djela gorči nego ranije. Pisac na odlasku očito nije mogao suspregnuti malodušnost i razočaranje zbog toga kakav svijet ostavlja za sobom. Svijet koji je svojim knjigama barem malo popravljao.

Naslovnica Kultura