Kultura Kultura

Zona slobodnog kretanja

'Skinuo sam stigmu s Đardina, to je bio grm u kojem se događalo zlo i koji je trebalo zaobilaziti u širokom luku': razgovarali smo sa Stevom Vučkovićem Stividenom, organizatorom festivala 'Evo ruke'

Zona slobodnog kretanja

Stevu Vučkovića znam više od 20 godina, još od vremena kad nije bio ni Stivi ni Wolfman, a nekmoli sijed.

Tada nas je spojila splitska rock scena 90-ih, on je snimao demobendove, a ja sam bio u nekoliko njih.

Poslije se nismo puno sretali, ali znao sam što radi: sa Stividenom je imao hitove "Idemo na Bačvice", "Ići mići", "Stipe, Stipe", bio je predsjednik Glazbene unije, pokrenuo je blues festival na Zvončacu, a onda i "Evo ruke" u Đardinu.

Sad će mu u Đardinu i Split Open Jazz Festival u petak i subotu. To nam je povod za kavu. Inače, Stevo je je jedan od onih koji vam se svide na prvu; glagoljiv, susretljiv, otvoren.

Ima puno toga za reći i rado govori. Misli iznosi kao da solira blues; u priči spontano prelazi s Andrićeve "Proklete avlije" na crno-bijeli film i Spencera Tracyja, teze mu ostaju u okviru teme, ali ne možete predvidjeti svaki ton.

Stevo, evo šestu si godinu u Đardinu. Sad već imaš i neku frku tamo. Rezimiraj malo...

– Balun su mi probušili iznad pozornice, pao je na stabalce i slomio ga. Ali ne boli me to toliko, nego to što su mi dušu probušili.

A ovo je najbolja godina dosad, i po posjetu i po atmosferi. Jedino sam ja loš, jer sam u totalnom stresu, napadan sa svih strana, neobranjen, kao Pale sam na svijetu.

U sredini sam bojnog polja, a kad se okrenem... nigdi mojih.

Ovo je možda preradikalan projekt za grad. Meni je cijeli modus postupanja bio – demarginalizacija žanra.

Zašto se taj neki blues i jazz, koji su redovito kvalificiraniji, uvijek sviraju u nekoj mišjoj rupi s potpornim stupom u sredini.

Za one koji se bave tom glazbom više nigdje nema mjesta. Klubovi su se pozatvarali, scene nema...

U društvu je prioritet zabava koja ide uz turizam, dok je kultura u užem smislu na drugom mjestu. U svojem djelovanju nastojim obrnuti taj proces. Ali na kraju se sva mudrost svodi na novac, tko što plaća i slično.

"Evo ruke" radim 365 dana od 0 do 24. De facto spavam s time. Đardin mi je fikcija od djetinjstva.

Svugdje je bila zona slobodnog kretanja osim u Đardinu. To je bio grm u kojem se događa zlo i koji je trebalo zaobilaziti u širokom luku. Svi smo imali instrukciju – Biž' ća od Đardina!

U biti sam ja veći aktivist nego ovi što danas viču na mene. Pola toga što se tamo događa bazirano je na prijateljstvu.

Kad me netko pita gitarsko pojačalo, ja mu ga pokažem i neka nosi. Nema tu naplate. Samo neka mi ga vrati. Ako se pokvari, promijenit će lampu i gotovo.

Baš ono – evo ruke...

– Pitao sam jednog Irca kako on tumači to "Evo ruke" i dao mi je par značenja s engleskog koji se svode na – otvorenost za sve.

Ja sam roker cijeli život, bio sam i panker, i bluzer, i jazzer i klasičar... ali toga jednostavno više nigdje nije bilo, pa sam to pospajao tako da svatko ima šansu.

I mladi i veterani tipa Langer, Vedran Božić... Oni su ostavština hrvatske kulture. Ima i mlađih koji su bitni, evo prije koji dan su klinci, "Teška odluka" se zovu, otprašili, svi su ostali paf!

Mi imamo taj talent, rudno bogatstvo, ali od industrije ništa, nego opet ideš gore, u Zagreb, gdje je organiziranije. A ovo u Đardinu mogao bi biti zametak tih takozvanih kreativnih industrija.

Zašto u Splitu ne bi mogao biti Nashville, kad je u Dalmaciji toliko talenta? Klinci su danas izvedbeno bolji nego što smo mi bili.

Mi smo većinom bili samouki, ili nas je naučio svirati gitaru Frane Bagur. Instrumente smo jedva dobavljali, sve je to bila češka ili istočnonjemačka proizvodnja – bubnjevi Tacton i Amati, gitare Jolana Rubin...

A sad imaš sve, i škole izbacuju sve bolje glazbenike.

Publika je to prepoznala, čini mi se, lako se završi u Đardinu na pivu...

– Je, ove godine čak najviše. Probili smo plafon od 200 tisuća posjetitelja, a ima još više od dva tjedna do kraja manifestacije.

Idućeg je tjedna "Osmi putnik", koji bi mogao postati spontani happening 80-ih... Osobno, i nije mi napeto kad je previše turista. Daj mi Splićane, domaću rič, da imam s kime popričati.

Guštam ih vidit po zidićima Đardina, mame što razvuku krpu od Faks helizima, pa na njoj marendaju i piju gemište. Iza nas je 400 večeri, a nikad nitko nije glas povisio, a nekmoli izazvao kakav incident. Dobra je to atmosfera.

Jesu li to prepoznali i iz Grada?

– I Blues Festival i Jazz Festival su manifestacije u javnim potrebama kulture Grada Splita, Županije, pa čak i države, ali sve te pojedinačne potpore ne zatvaraju ni 25 posto budžeta.

Ugostitelji koji imaju kućice participiraju u dijelu troška produkcije (razglas, rasvjeta, krov, scenografija...). Ja sam ponosan kako to izgleda.

Ujutro kad dođem tamo na smjenu dnevnih i noćnih čuvara, vidim milijun gostiju koji fotografiraju Grgura i "Evo ruke" u pozadini, i znam da je to otišlo na milijun postova. Imamo brendirano mjesto, predodređeno za ovakve programe.

Da ne bi ostalo sve na glazbi, ima tu prostora i za štošta drugo, od likovnosti do kazališta. Dosta sam proputovao, i na svoje sam oči vidio slične stvari u Torontu, Londonu, Berlinu, Malmöu...

Takve se površine koriste za dobrobit građana. Sad smo imali taj slučaj bušenja krova, gdje vrlo ograničen broj ljudi svojata nešto što pripada svim građanima Splita.

Oni bi kreirali politiku, da se vrati oni stari Đardin, koji, kad ga ukucaš u Google, za sljedeću riječ ima "prostituciju".

Što imaš kad ukucaš "Evo ruke"?

– Na nacionalnom webu Croatia.hr, u rubrici događanja ima 20 najznačajnijih manifestacija koje se održavaju u tom trenutku.

"Evo ruke" je cijelo vrijeme među tih 20, a Splitsko ljeto, Špancirfest, Dubrovačke igre i slično dođu i odu.

Na korak sam od realizacije da Ministarstvo kulture definira projekt kao inovativnu umjetničku i kulturnu praksu, jer je to stepenica više.

Zasad je ovo nacionalni sajam izvodilaštva, a već dogodine bismo trebali biti na međunarodnoj razini. Interes postoji, nekidan me je zvala indonezijska ambasada sa svojim izvođačima, turski kulturni centar "Yunus Emre" nudi svoje...

Neki budući, recimo 5. Split Open Jazz Fair, mogao bi biti satkan od najvećih zvijezda, što bi nam omogućila suradnja s centralnom svjetskom Jazz fondacijom.

Split Open Jazz Fair ti je nova forma. Prošle godine imao si je prvi put. Reakcije?

– Jedan dan je instrumentalni jazz, a drugi dan pjevani. Taj prvi put snimljen je i za televiziju i to će se programirati krajem rujna.

To je prvi na taj način dokumentirani događaj tog tipa u povijesti Splita. Prije 20 godina Split je nekoliko godina imao svjetski jazz festival, ali ostalo je na priči.

Bili su tu i Michael Brecker i Diana Krall (u polupraznom HNK-u, jer tek je kasnije postala svjetska vedeta), ali o tome malo tko što zna jer nema kvalitetnih snimki.

A sad imamo nešto što će se zauvijek emitirati, što je vrlo značajno za splitsku arhivu događanja.

Program festivala

Što publiku očekuje u petak, a što u subotu?

– Imamo četiri skupine koje dosad imaju 12 Porina. To su ljudi posvećeni glazbi, a ne part-time glazbenici.

U petak je bubnjar Borna Šercar i njegova ekipa, on je prošao puno toga, od Amerike do Josipe Lisac. Čovjek je umjetnik i ima jak bend – Vojkana Jocića (sax), Hrvoja Gallera (klavir), Elvisa Penavu (gitara) – već su oni bili ovdje na blues festivalu 2015.

To je vrhunska svirka, spajaju američki jazz s nekim našim momentima, a la "Ero", "Marjane, Marjane".

A Zveki Ružić je nova zvijezda jazza. Ima pet Porina, prošle je godine imao turneju po Kini s albumom "Pandaland", tamo je on mala zvijezda.

"Mala" jer ga nije gledalo 170 milijuna, nego milijun i 700 tisuća ljudi, ono, jedan šangajski kvart. Mlad je, radi svoju glazbu i otvoren mu je cijeli svijet.

Drugi je dan "pitkiji" jazz, jer se pjeva. Jasna Bilušić, koja je od svih njih možda estradno najisturenija, sa svojim New Dealom izvodi komorniji jazz, s različitim elementima, a la sevdah i slično.

A zadnji su naši, Black Coffee, većina ih je iz Zadra, ali nastali su u Splitu, dok je ovdje živio basist Renato Švorinić.

On i bubnjar Jadran Dučić Čićo su osovina, a s njima će pjevati Martine Thomas, odlična pjevačica, Amerikanka haićanskoga podrijetla koja živi u Zadru.

I to je to. Sve ćemo snimati kamerama, dronovima, i nakon par mjeseci montaže i to ćemo gledati na HTV3.

Naslovnica Kultura