Kultura Kultura

I cure znaju peglati

Tesla je rekao da ako želimo razumjeti svemir, trebamo razumjeti sve o frekvenciji i vibraciji, a bas i bubanj su u istom frekventnom polju, kaže pjevačica i kontrabasistica Jelena Galić

 I cure znaju peglati

Od petka 30. kolovoza do nedjelje 1. rujna, u Dioklecijanovim podrumima održat će se festival jazz-glazbe Split At Night, na kojemu će nastupiti, redom: gipsy jazz kvartet Repassage, istarska etnojazz-zvijezda Tamara Obrovac uz gitarista Uroša Rakovca, i za kraj jazz-duo Sara & Jappa, zapravo Željko Brodarić Jappa i njegova kći Sara, koji su ujedno i organizatori festivala.

Na ovim stranama nismo predstavili još jedino Repassage, bend mladih glazbenika iznimno zanimljivoga glazbenog izričaja, kojega prepoznaju svi oni koji su u životu imali prilike slušati Djanga Reinhardta ili Stephane Grapellija.

Ili trio Mate Matišića kad smo već kod toga.

Repassage postoji od 2012., i odličan je bend, provrtite malo YouTube, a zašto dosad nismo čuli i više o njima, objašnjava nam simpatična kontrabasistica i pjevačica benda Jelena Galić.


Sve je počelo negdje 2012. po prilici...


– Tako je. Ja sam došla 2009. studirati u Split. Dotad sam nešto malo svirala gitaru u srednjoj školi, bila je to neka punk-faza, rock-bendovi i tako, a ovdje sam upisala glazbenu akademiju, teoretski odsjek.

Međutim, uvijek me više zanimala praksa. Vidjela sam na faksu da se može upisati dodatni instrument – mandolinu.

Svirala sam mandolinu čitav život, u Imotskome, u orkestru, a ovdje sam naišla na superprofesoricu Ivanu Kenk Kalebić, i ona je strašno puno postigla u promociji mandoline kao ozbiljnog instrumenta, dakle, ne samo za ono neke ribarske noći, nego i kao jednog klasičnog glazbala za koje je pisao i Mozart.

Ona me odmah pozvala da dođem u Sanctus Domnio (gradski mandolinski orkestar) i tu je zapravo počela moja karijera kontrabasistice.

Naime, u jednom trenutku je naš basist morao otići, otvorilo se to mjesto, a kako sam ja u međuvremenu dolazila u Boom Bar kod profesora iz "Hatzea" Darka Stanojkovskog i Stipe Bulića, koji tamo imaju prostor za probe...

Tamo je isto bio jedan stari kontrabas, i tako nekako mi se svemir posložio, dao mi je taj instrument, probala sam ga svirati – i zaljubila se.

Odmah nam se dogodio bum

Dobro, ali tad ste imali 20-ak godina...


– Da, 21.


I odmah ste upali u žanr koji nekako vežeš za američki noir, zadimljeni noćni bar, Bogarta i Bacall, više sjene nego svjetla. Je l' to utjecaj profesora ili...?


– Da, put je bio višesmjeran. Imala sam sreću da sam upoznala splitskoga gitarista Kaja Milišića, koji je studirao vani, pa se vratio tu, i sad i on predaje u "Hatzeu".

Vani je imao prilike upoznati se s glazbom Djanga Reinhardta kod jednog dobrog profesora, i s istočnjačkom, recimo, tradicionalnom glazbom, s Balkana.

On je to sve povezao u jedan svoj glazbeni miks. Tada su svirali zajedno on i gitarist Marko Pažanin.

Čula sam ih i jako mi se svidjela ta glazba, a njima je trebao basist. Cijelu jednu godinu smo vježbali, on me naučio taj repertoar. Svirali smo svugdje, po ulici, gdje god bismo se zatekli, i ljudi su vrlo dobro reagirali na taj repertoar.

Nakon godinu dana dobili smo saksofonista, a nakon godinu dana došao je i bubnjar. Tako je nastao taj kvintet, koji se svako malo mijenjao, kako to već život uredi, neko se oženi, neko preseli...

Ali stalno smo bili u nekoj formi kvartet, kvintet. Nekako se odmah dogodio bum...

Valjda je to zato što je splitska publika gladna drugih žanrova. Uglavnom, počeli smo nastupati svagdje, i raditi na autorskome materijalu. Napravili smo jedan autorski album s 11 skladbi, s kojim smo išli na demo festivale.


I pobijedili ste na nekoliko njih...


– Jesmo. Pobijedili smo na Lastovu, na West Hercegovina Festu u Širokom Brijegu...


Pa na HR Demo klubu...


– Da, to nam je bila najveća pobjeda. Bilo nam je onako, više da odemo u Zagreb, jer nismo nikada do tada gore nastupali. Znate da je nama Dalmatincima Zagreb uvijek...


Ludilo teško. I tu je u nagradnom paketu bilo i snimanje albuma...


– Ha-ha, tako je. Tu smo se natjecali s ostalim autorskim bendovima, bilo je to kao u sportskom natjecanju, četvrtfinale, polufinale, finale... I pobijedili smo. I osvojili snimanje albuma.

Međutim, tada sam ja završila fakultet i odlučila da ću ići u Zagreb još jednu godinu na audioprodukciju.

Trebala sam se nakon toga vratiti, međutim, tijekom te godine sam se zaljubila, našla gore posao i ostala. Postala mama. Tako je to snimanje albuma palo u drugi plan.

Nakon prvog djeteta došlo je još jedno. I evo, tri godine poslije, spremni smo. To je možda i dobro jer, evo, sad kad gledam unatrag, čak sam zahvalna da se to nije dogodilo tada, jer sad imamo priliku napraviti neke stvari puno bolje.

Ipak je to album prvijenac. Onda bi to bilo navrat-nanos, to je trebalo snimiti u zadanom roku, u određenom studiju... Sad to možemo napraviti bez presinga, u prijateljičinu studiju.

Sve će biti u našem aranžmanu jer je ispalo da onda ne bismo imali autorska prava, budući da je HRT organizator HR Demo kluba. Malo smo to pogledali s osobom koja se razumije u pravne stvari, pa smo zaključili da bito bilo dobro u jednu ruku, jer bi HRT to promovirao, ali, s druge strane, ne bismo dobili ništa od toga.

Dvosjekli je to mač. To bi možda bilo u redu dok smo bili demo bend, a sada jednostavno imamo više poznanstava, malo širu sliku i mislimo da nam je pametnije snimiti to u svome aranžmanu. Planiramo početi snimanje ove jeseni, ali polako.

'Zlatna Floramye' iznad klavira

Hoćete li biti sami svoji producenti ili...?


– Nećemo, želimo profesionalca. To je dečko te djevojke koja ima studio, a kako planiramo malo proširiti sastav, uključit ćemo i nju, ona je violinistica.

A angažirat ćemo još i francuski bajan, jednu vrstu harmonike koja ima dugmad s obje strane. Tako da bismo s tim instrumentima snimali novi materijal. I onda polako...


Specifičan vam je zvuk. Jesu li vas zvali da ga "posudite" za kazališnu predstavu, film, dokumentarac...?


– Jesu. Recimo, Mate Matišić je radio glazbu za predstavu "Buža", koja je bila na Splitskom ljetu prije tri godine, pa me zvao da izvodim tu njegovu glazbu, gdje sam ja bila kao nekakav komentator radnje.

Dok bi se scena mijenjala, ja bih odsvirala i otpjevala "komentar" na scenu koja se upravo odvila. To je bilo ugodno iskustvo i vrlo simpatično.


I bio mi je Matišić na pameti kad sam vas pitao vuče li vas tko za rukav...


– S Matom imamo dugu povijest surađivanja, jer on svira istu vrstu glazbe, mislim, osim što radi još milijun stvari. I on je rodom iz Ričica, pokraj Imotskog, negdje me valjda snimio, bio je valjda neki članak ili nešto.

A tih nekoliko godina organizirala sam i jazz-festival u Imotskom, Blue Jazzero, na kojem je on nastupio, i tako smo počeli surađivati.

Onda je on mene u Zagrebu zvao na nekoliko koncerata i tako... Sve je stalo ovih zadnjih nekoliko godina, ali evo, sad smo spremni za povratak na velika vrata.

Zato mi je baš drago što su nas gospodin Željko i Sara pozvali na taj festival, jer dugo nismo nastupili u Splitu. I baš zato nismo htjeli nastupiti bilo kako, nego smo čekali neku lijepu prigodu da se opet toj publici predstavimo, s jednim odmakom.


Split vas je 2016. i nagradio za doprinos glazbenoj sceni, nagradom "Zlatna Floramye"...


– Uvijek je lijepo kad te struka prepozna; lijepo je i kad ti publika da povratnu informaciju, jednu lijepu energiju, ali od struke je to opet nekako značajnije.

Lijepo je kad tvoj rad netko vidi i čuje, pogotovo netko tko vidi i čuje puno toga, zato mi i stoji uokvireno iznad klavira kod kuće.


Što mislite o splitskoj glazbenoj sceni danas?


– Razvija se. Ima tu vrlo zanimljivih ljudi s golemim talentom. Osobno mi se sviđa novi bend Rolo, koji je nastao od ekipe prijatelja, koji su opet imali neke druge bendove, Leut Magnetik je bio u kombinaciji, pa su se sad opet regrupirali.

Glazba im je vrlo zanimljiva i imaju još puno toga za dati. Onda, Goran Tudor koji je vrelo nadahnuća za raznorazne projekte. Presretna sam što je dobio posao na akademiji... Nažalost, ja sam tada tamo taman završila.


Vaša glazba ide uz ljeto... To je sezona kad se širi područje angažmana za vas, čini mi se. Zovu li vas i izvan Hrvatske?


– Izvan Hrvatske mi je najdraži bio poziv u Prag, na festival United Islands of Vltava, na otočićima u praškoj rijeci, gdje smo predstavljali Hrvatsku.

To je izgledalo kao neki mali Woodstock, livadice, ljudi, prekrasno. Svirali smo u pet popodne, ispred nas je bila hrpa ljudi i djece s piknik maramama.

Bilo je tako lijepo, ali najzanimljivije mi je bilo to što je publika, Česi uglavnom, vrlo dobro reagirala na naše autorske stvari, premda nisu imali pojma o čemu pjevamo.

U ovih nekoliko godina dobili smo i neke druge pozive, ali nismo ih mogli prihvatiti jer sam morala biti mama dviju beba.

Mislim, ja sam se u jednom trenutku makla i s Fejsa jer mi je sve skupa bilo malo "too much". Sad smo se malo regrupirali, stariji mali će sad u vrtić i imat ću više prostora za sebe.

Bas i bubanj

Kad smo već kod toga, znate što je zajedničko skupinama Talking Heads, Bambi Molesters i vama?


– Svima su žene basistice.


Ne samo to... i muževi bubnjari.


– Tako je, ha-ha, istina.


Kako je to išlo kod vas?


– Muž mi je doslovno upao u stan jedne noći u Zagrebu. Došao je s cimerom. Upravo sam večeravala i gledala televiziju, a on je sjeo za klavir.

Počeo je nešto prebirati po klaviru, a ja sam ostala s vilicom u zraku. Znala sam odmah da sjedim s najboljim glazbenikom kojeg sam do tada upoznala.

Znate, to vam je isto kao kad progovorite s nekim pa po dikciji i izboru riječi vidite otprilike s kime razgovarate. Tako je meni po te prve dvije minute bilo jasno da je sjeo jedan izniman glazbenik.

I tako, malo po malo, on me zvao u svoj bend, on ima bend Cuban Service, tada mu je taman trebao basist i pjevač.

Tako smo tu počeli svirati, malo po malo zaljubili se... meni je falio bubnjar u mom bendu, i tako vam je to bilo.


Puno toga je rečeno o posebnoj vezi bubnja i basa... Nadilazi to erotske i emotivne okvire. Koji je vaš kut gledanja?


– Ha-ha... pa ja mislim da je to pomalo s one strane ljudskog vidokruga. Tesla je rekao da ako želimo razumjeti svemir, trebamo razumjeti sve o frekvenciji i vibraciji.

Bas i bubanj su u istom frekventnom polju, pa se dobro vežu. Za razliku, recimo, od bubnja i violine. To ima veze i fizičke i psihičke. Da bi bend bio dobar, bubanj i bas moraju biti kao jedno, to ste sigurno već čuli.

Ako groove ne ide, znači da bas i bubanj nisu dobri. Ako ide, znači da su slijepljeni. Meni je to uvijek bilo nešto najvažnije.

Svaki basist uvijek traži dobrog bubnjara, i obrnuto. To je temelj kuće; kad je on dobar, gore može ići sto katova.


Čisto s pozornice gledano, prepoznaje li vam publika pjesme? Ne vjerujem da s vama pjevaju refrene, ako baš ne svirate 'Djevojko mala'?


– Mislim da im je prije svega zanimljivo vizualno, jer ni u nas ni u svijetu nema puno žena kontrabasistica.

U zadnje vrijeme, nakon Esperanze Spalding recimo, žene su počele vidjeti sebe u toj ulozi. To je prije bio pa skoro isključivo muški instrument.

Težak je, nezgrapan, velik. Meni svaki put kroz šalu kažu: "Što nisi svirala flautu!?" Uvijek je neki problem s kontrabasom, mora ići još jedan auto ili tako nešto.

Ali u zadnjih desetak godina instrument se popularizirao, a s time i broj glazbenica koje ga vuku okolo.

Međutim, drago mi je da je tako i da ta podjela na muške i ženske instrumente polako nestaje. Cure mogu svirati što hoće.


Peglanje i miksanje


Repassage je francuska riječ za glačanje... Je li to neki glazbeni izraz ili vam je pegla iz nekog razloga posebno bitna?


– To je Kajo, naš gitarist, smislio još prije moga dolaska u bend. On zna reći: "Hoćemo ispeglat ovu stvar?"

To je ono kad želi reći da bismo neku skladbu mogli toliko usvirati da uđe pod kožu i da uživamo u njoj. Ispočetka smo to ime prihvatili kao radno, dok ne smislimo bolje, ali je nekako ostalo.


I što ćete "peglati" na Split Night Jazzu?


– Svašta nešto. Neke stare stvari i neke autorske. Probat ćemo napraviti miks koji će većini publike biti zanimljiv.

Otvaramo festival i na nama je velika odgovornost da to bude lijepo. Želim Splitu uzvratiti istom mjerom.

Mislim da ću jednom na kraju života, kad se okrenem, na razdoblje provedeno u Splitu gledati s najvećom nježnošću.

Znate kako je to kad ste student, u biti mladi i bezbrižni. Bend i publika uvijek su imali dobru uzajamnu komunikaciju.

Svaki glazbenik s dobrim feedbackom još je bolji, a mi smo narasli upravo zahvaljujući splitskoj publici.

Naslovnica Kultura