Kultura Kultura

ravnatelj drame zagrebačkog HNK

Razgovor s redateljem 'Julija Cezara': otkriva detalje o predstavi koja je 'srušila' teatar te što ga je inspiriralo da na scenu postavi priču o dvije poznate ljepotice 

ravnatelj drame zagrebačkog HNK

Ravnatelj drame zagrebačkog HNK Ivica Buljan ovih je dana stigao i do Splita, nakon premijere Shakespeareova "Julija Cezara" koji je postavio u Tirani. Nekadašnjeg ravnatelja splitske Drame zapitali smo kako je redateljski iščitao ovo djelo, o stanju u albanskom teatru koje je kod nas slabo poznato ali i o planovima za iduću sezonu u Zagrebu.

"Julije Ceazar" prikazuje događaj star dvije tisuće godina, a Shakespeare je dramu napisao u renesansi. U kakvom smo odnosu danas s tom pričom? Mnoga mjesta su, dakako, svevremenska. Poput slike u kojoj Cezar odbija krunu, a sve teže od nje odvaja prste i govora "Rimljani, prijatelji, zemljaci" kojim se majstorski preokreće javno mišljenje.

– Veliki književni kritičar Harold Bloom piše da je Shakespeare zapravo izumio modernoga čovjeka. Dosad sam režirao Koltesovu mladenačku verziju "Hamleta", i "Macbetha" Heinera Müllera: dva bitna suvremena dramatičara ispisala su, jedan intimnu, psihoanalitičku dramu o mladiću koji otkriva korijene svojih neuroza, a drugi politički igrokaz u doba hladnoga rata.
Tek sada sam osjetio snagu da se suočim s izvornim Shakespearom. "Julije Cezar" je politički triler, talijanska serija "Gomorrah" ima, recimo, identičnu strukturu. Kada junaci uđu u kadar, rezoniraju sami sa sobom. Nekako su po strani u odnosu na radnju, a ipak su dio nje. Tarantino i Park Chan-Wook do savršenstva su doveli taj princip.

Cezar je, kao svatko od nas običnih ljudi, gladan časti, pravi se da odbija slavu, a naravno da je želi. Pod uplivom je žene koja ga plaši svojim mračnim snovima, regira kao mafijaš kad se od njega traži pomilovanje, a nakon što su ga ubili, vidimo da je milostivi mecena koji je Rimu ostavio svu imovinu. Brut je shrvan sumnjom, u sukobu sa samim sobom. On stvarno ubija Cezara samo da sačuva Rim od tiranije. Čuveni govor Marka Antonija pokazuje da čovjek nije samo biće koje djeluje, on je poprište emocija i savršen manipulator javnim mnijenjem.

Povijest Albanije sastavljena je od pučeva i nasilnih svrgavanja vladara. Nakon rušenja diktature, Albanija je prošla kroz građanski rat. Od početka 2000. doživljava gospodarski procvat koji ne prati napredak na demokratskom planu. Demonstracije protiv premijera Edi Rame odvijaju se gotovo svakog tjedna. Dio javnosti ga smatra garantom modernizacije zemlje, a suparnici, predsjednik zemlje Ilir Meta i voditeljica opozicije Monika Kryemadhi, koji su supružnici, bore se s njime za vlast.

U Tirani je podijeljeno eksperimentalno i klasično kazalište – kako to funkcionira?

– Narodno kazalište u Tirani su podigli Talijani krajem tridesetih godina, u fašističkom stilu, u obliku snopa koji čine Sveučilište, Predsjednička palača, Parlament, Vlada, Umjetnička galerija, bivši luksuzni hotel o kojemu piše Ismail Kadare, a na njoj je naknadno sagrađena betonska piramida koja je trebala biti mauzolej Envera Hoxhe. Jedno krilo Narodnog kazališta je tradicionalno, a drugo eksperimentalno, što je jedinstven slučaj.

Investitori ga žele srušiti i na njegovu mjestu sagraditi luksuzni trgovački centar i novo kazalište. Već godinu dana traju protesti umjetnika protiv devastacije memorije grada.
Javili su mi da je ovih dana policija definitivno iselila teatar što znači da je "Julije Cezar" zadnja predstava koja je tamo igrala. Prvi čin se prikazivao u napuštenom bazenu na početku Kazališnog trga, drugi u gradskom parku, a treći, u kojem se događa ubojstvo Julija Cezara, ispred Ministarstva policije. Zadnja dva čina igraju se na improviziranoj pozornici koju su postavili demonstranti.

Program za iduću sezonu u HNK Zagreb je objavljen, odlučili ste se za ruske klasike, ali i Murakamija. Često ste spominjali kako publici treba "ispričati priču" ali i ponuditi joj neke druge spoznaje. Pojasnite nam malo koncept iduće sezone.

Bobo Jelčić već radi na razvojnom projektu "Tri sestre" koji od početka prati publika. Igor Vuk Torbica prvi put dolazi u HNK sa svojom interpretacijom "Idiota", a Dalibor Matanić s Ivorom Martinićem priprema adaptaciju romana "Zbogom Berlinu" Christopera Isherwooda prema kojem je nastao film "Cabaret". Za kraj sam odabrao Murakamijeva "Kafku na žalu" kao reprezenta romana dvadeset prvog stoljeća.

Postoji nit koja povezuje Čehovljeve junakinje, kneza Miškina i mladog Japanca Kafku. Oni su osamljenici koji vjeruju u ono što vide, i da je ono što se govori iskreno mišljeno. To su ljudi koji ne znaju za primisli i ironiju, ne znaju da je naše društvo igra.
A iskrenost je suprotnost današnjeg društva. Društvo dijeli, isključuje, većinu potiskuje, a neke povlaštene uzdiže. Društvo je sustav razlika, svijet gdje se sve i svi stupnjuju i diferenciraju. Heroina iskrenosti je i Antigona s kojom otvaramo sezonu u verziji Slavoja Žižeka koji ju je napisao za nas. Režira je Angela Richter, a najavljujemo autorski projekt Ivana Penovića koji je zablistao predstavom "Katalonac".

Kako u HNK Zagreb uspijevate poslovati s dobiti? O tome se u Splitu zadnjih dana puno govori, štoviše, uzima vas se za primjer zbog velikog minusa u splitskom teatru. Također se spominje i to da valja pomladiti publiku ali, i vi sami kažete da fali mlade publike i publike iz radničke klase koja je nekada redovito išla u teatar.

– Spisateljica i novinarka Slađana Bukovac objavila je na Facebooku post koji opisuje nestrpljivost na operacijskom odjelu bolnice u kojoj je hospitalizirana njezina majka. Liječnica i osoblje rade ne znajući kad im završava smjena, neugodni su, ali efikasni zato jer osjećaju odgovornost prema poslu, iako neće dobiti povišicu. Taj tekst me potresao jer opisuje osnovni problem našeg društva u kome ima malo prava jer je slabo tko spreman preuzeti bilo kakve obaveze.

Tim Dubravke Vrgoč u HNK zadaje sebi standard sličnih europskih kazališta, raspravlja o programu koji respektira zanemarivanu publiku, strogo se drži budžeta, pa i ostvaruje znatne prihode. Split je u vrijeme moje rane mladosti bio radnički centar, koliko građevinskih poduzeća, Jugoplastika, škver... I ja sam u prepuno kazalište dolazio kao radničko dijete. Danas se u Hrvatskoj ne može vlastitom pameću sagraditi pelješki most. Gdje su svi inženjeri, tehničari koji su gradili brodove, u čemu smo bili svjetska sila? Oni i njihova djeca su bili posjetitelji kazališta.

The New York Times vašu je münchensku predstavu "Balkon" proglasio jednom od deset najboljih u Europi prošle godine i najboljom komornom predstavom uopće. Predstava na lanjskom Splitskom ljetu "Da kraj bude lijep" mirnija, intimna, komorna forma publici se jako svidjela kao i malo uvodno predavanje o povratku korijenima teatra, odnosno, pričanju priče. Planirate li i ubuduće takve projekte?

– Volim raditi velike predstave kao "Ciganin, ali najljepši". Pripremam prilagodbu djela izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija za Cankarjev dom u Ljubljani. Uz filmsku adaptaciju za koju je dao prava Ridley Scottu, ovo će biti prva kazališna inscenacija njegovih radova u svijetu. U Oslu planiram predstavu "Barutana", velikog anarhističkog autora Jensa Bjorneboea, koja je analiza nastanka fašizma.

Od manjih formi o kojima govorite, prošle godine sam režirao "Povijest nasilja" Edouarda Louisa o odnosu žrtve i silovatelja, o rasnoj i klasnoj nejednakosti.

Edouard Louis je gostovao na Subverzive festivalu s Didierom Eribonom, autorom kultnog "Povratka u Reims" koji svima preporučujem. Spomenuo je da prevodi "Antigonu" kanadske pjesnikinje Anne Carson koju je kod nas objavio Petar Milat. Milat mi je prije nekoliko dana poslao poetski dragulj "Norma Jeane Baker of Troy" meditaciju o Marilyn Monroe i Heleni Trojanskoj, najvećim ikoničkim ljepoticama. Možda je to neka lijepa priča koja me čeka.

LEAD

Split je u vrijeme moje rane mladosti bio radnički centar: građevinska poduzeća, Jugoplastika, škver... I ja sam u prepuno kazalište dolazio kao radničko dijete. Gdje su svi ti inženjeri i tehničari? Oni i njihova djeca su bili posjetitelji kazališta

Naslovnica Kultura