Mišljenja Cinemark

DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ Tihi vrisak protiv fašizma ženskog Oscara Schindlera iz NDH u filmu koji ne izlazi iz glave

FILM: Dnevnik Diane Budisavljević; drama; Hrvatska/Srbija, 2019.; REŽIJA: Dana Budisavljević; ULOGE: Alma Prica, Livio Badurina; OCJENA: ****

Ne sjećamo se kad je neki noviji hrvatski film uspio izazvati ovakav emotivni potres unutar duše. Autentični materijali, najmoćniji u 'Dnevniku Diane Budisavljević', izvrsno su uklopljeni u igrane i dokumentarne dijelove također obojane u c/b kolorit, gdje Dianu glumi Alma Prica, a svoja svjedočanstva prepričavaju preživjeli, sada vremešni klinci.

Kilometarska ideološka prepucavanja ispod kritika "Generala" na hrvatskim portalima nisu se još ni ohladila, a već bi mogao uslijediti novi uzavreli komentatorski maraton. Naime, ovog četvrtka premijerno se prikazao "Dnevnik Diane Budisavljević" u režiji Dane Budisavljević, drugi najočekivaniji film 66. Pulskog filmskog festivala.

"General" i "Diana" su se našli na suprotnim stranama kao "ideološki antipodi" (i budžetski) prije nego što je Pula uopće počela. "1991. i 1941., tu su svi elementi za medijski sraz", rekla nam je redateljica Budisavljević koja svoj film naziva "antifašističkim" i "antiratnim".

S hibridnim igrano-dokumentarnim filmom "Dnevnik Diane Budisavljević" hrvatska kinematografija se dosad (tematski) najviše približila vlastitoj inačici Spielbergove "Schindlerove liste".

Diana Budisavljević, Austrijanka rođena kao Obexer i udana za liječnika srpske nacionalnosti Julija Budisavljevića s kojim je živjela u Zagrebu, svojevrsna je ženska verzija Oskara Schindlera, samo što je bila zaboravljena ili zanemarena od povijesti da je to do pojave ovog filma malo tko znao.

Tijekom Drugog svjetskog rata i vladavine NDH, ova žena, velika humanitarka i aktivistica, spasila je preko deset tisuća srpske djece iz koncentracijskih logora pod ustaškom vlasti (Lobor-grad, Jasenovac...), potom – uz pomoć crkve - udomljene i posvojene (k)od zagrebačkih/hrvatskih obitelji po gradovima i selima.

Dakle, Dianina brojka još je veća u odnosu na junaka oskarovskog filma "Schindler's List"; Schindler je izbavio oko 1200 Židova iz konc-logora i zaposlio ih u svojoj tvornici. Akciju za pomoć pravoslavnim majkama i djeci je pokrenula doznavši za "grozne stvari" o logorima za pripadnike njihove vjere.

Kad čujemo da su djeca u logoru odvojena od roditelja, neminovno nam na pamet padaju slični primjeri u Americi danas, a film ionako reflektira, pa i pretapa  prošlost i sadašnjost (izbjeglice iza žice, bujanje fašizma).

Šokantne arhivske reportažne, dokumentarističke crno-bijele snimke, ovjekovječene za vrijeme Dianinih akcija, omogućuju redateljici i publici da u jednom navratu "posjete" logor sa srpskom djecom i iskuse užas. Izgladnjela, na kratko ošišana djeca stoje u redu da ih se popiše i da im se stavi ceduljica s brojem oko vrata, gledaju u kameru s neizvjesnošću u očima.

Vidimo i zdrave dječake odjevene u ustaške uniforme, "navodno će sudjelovati u snimanju propagandnog filma". Slijedi posjet "bolnici" gdje muhe plaze po polunagim, skeletalno mršavim tjelešcima nesretnih mališana dok leže i čekaju smrt. Diana će preuzeti djecu na izmaku snage, ali sirotani neće preživjeti dalje od popodneva tog istoga dana kad su snimljeni. Krajnje potresni prizori koje je teško izbiti iz glave.

Zapravo, ne sjećamo se kad je neki noviji hrvatski film uspio izazvati ovakav emotivni potres unutar duše. Autentični materijali, najmoćniji u "Dnevniku Diane Budisavljević", izvrsno su uklopljeni u igrane i dokumentarne dijelove također obojane u c/b kolorit, gdje Dianu glumi Alma Prica, a svoja svjedočanstva prepričavaju preživjeli, sada vremešni klinci.

Njih četvero (Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i Zorka Janjanin; potonja otad umrla) živi su svjedoci logora kojih se prisjećaju i posjećuju, čudeći se da se na njihovom mjestu, mjestu smrti, rodio novi život, tj. niknulo je visoko drveće.

Igrani film u najboljim trenucima umješno evocira epohu i djeluje dokumetarističkije od dokumentarnog, no ovi segmenti, koliko god bili ujednačeni c/b fotografijom, znaju biti katkad režijski "suhi" i nedostaje im veće vizualne simbolike (npr. djevojčica u crvenom) ili stilizacije da bi bili još snažniji i pretvorili film u potencijalno remek-djelo hrvatske kinematografije.

Naravno, Budisavljević nije Spielberg, ali nevelik proračun za ovaj tip povijesnog filma (šest milijuna kuna), daleko od hollywoodskog, sigurno je onemogućio da "Dnevnik Diane Budisavljević" dosegne najviše estetske domete "Schindlerove liste" od koje preuzima plemenitost, humanost i hrabrost na djelu.

Budžet je uskratio i mogućnost eventualna prožimanja  izvornih i režiranih snimki, stvarnih i glumljenih likova u stilu "Forresta Gumpa". Ipak, tko zna bi li redateljica odabrala takav prosede u filmu dominantnog minimalizma i samozatajnosti ispred i iza kamere. "Dnevnik Diane Budisavljević" je (ideološki) nenametljiv film, film tihog vriska protiv fašiz(a)ma, koji bi unatoč tome ili baš zato mogao imati trajniji i glasniji odjek.

Badurina kao Stepinac

Dokumentarističke snimke ushićenog dočeka nacističkih snaga u Zagrebu 1941. od strane mase građana također se nalaze u "Dnevniku Diane Budisavljević". U filmu se prvi put u povijesti hrvatske kinematografije pojavljuje lik nadbiskupa Alojzija Stepinca, a glumi ga Livio Badurina. Inače, Dana Budisavljević je iskusna dokumentaristica. Njezina dva dokumentarca spadaju među najhrabrije unutar novije hrvatske kinematografije - "Sve pet" i "Nije ti život pjesma Havaja". U potonjem filmu Dana je dokumentirala vlastito "autanje" svojoj obitelji.

Naslovnica Cinemark