Mišljenja Cinemark

ANNA 'Atomska plavuša' s prigušivačem

FILM: Anna; akcijski triler; SAD/Francuska, 2019.; REŽIJA: Luc Besson; ULOGE: Sasha Luss, Luke Evans; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: *** 1/2

Besson nije napravio fizičke pomake u žanru, ali 'Anna' je bliža njegovim redateljskim akcijskim filmovima nego producentskom štanceraju.

Financijski krahovi, optužbe na račun seksualnog uznemiravanja... Najmoćniji čovjek francuske kinematografije, redatelj i producent Luc Besson, prolazi najteže razdoblje u karijeri. Najprije je Bessonu "flopnuo" basnoslovno skupi SF spektakl "Valerian i Grad tisuću planeta".

Nesretni, podcijenjeni film je do potencijalnog bankrota poljuljao temelje Bessonove kompanije EuropaCorp kojom je konkurirao Hollywoodu. A potom ga je devet žena, mahom glumica, u jeku #MeToo pokreta optužilo za neprikladno seksualno ponašanje, što je on žestoko opovrgnuo.

Jedna od njih je izjavila da ju je silovao dok je bila u polunesvijesti. S time u vidu, prilično je provokativno od Bessona da iz njegovog novog, "povratničkog" redateljskog projekta "Anna" nije izbacio scenu kad titularni ženski lik, izgledno pod utjecajem droge, leži beživotno na stolu, podčinjen seksualnim potrebama agresivna momka.

Međutim, akcijski triler "Anna" polako, ali sigurno postaje ljuti "girl power" film u skladu post-#MeToo pokreta jednom kad se Anna Poljatova (ruski supermodel Sasha Luss u probojnoj ulozi) uzdigne iz džankerskog sivila moskovske egzistencije i počne raditi kao "undercover" manekenka-špijunka za KGB.

"Jebozovna je, mogla bi privući mete", zaključi Annina nadglednica Olga (Helen Mirren), no film odlazi korak dalje od objektivizacije heroine na akcijskoj modnoj pisti. U jednoj simptomatičnoj akcijskoj sceni, ambijentiranoj u restoran, Anna će postaviti pištolj između nogu jednog muškarca okrenutog joj leđima i pucati u druge ispred preotimajući mu muškost.

Prilično profeministički. No, zar Besson nije i prije bio takav? Godinama prije #MeToo pomame upravo je on njegovao kult akcijske heroine u nastanku čak i kad bi junakinju postavio uz rame s junakom ("Nikita",  "Leon profesionalac", "Peti element", "Lucy"), te općenito profilirao snažne ženske likove ("Ivana Orleanska").

Optužbe žena na njegov račun, stoga, djeluju ironično. Valjda zato Besson u nekolicini scena zauzima samoironijsku poziciju, najviše kad se Anna fizički iskali nad fotografom tlačiteljem (zasigurno buduća najdraža scena svake manekenke) koji bi mogao biti i utjelovljenje nekog redateljskog ugnjetača.

To dođe kao osvježenje filma kakav je Besson već snimao ("Nikita", "Lucy"), a snimali su ga i drugi ("Salt", "Atomska plavuša", "Crveni vrabac"). Bessonu ne ide u prilog što se "Anna" pojavila nakon potonja dva naslova na koja nalikuje konceptualno i/li hladnoratovskim "settingom", osobito superiorniju "Atomic Blonde".

Ovo je "Atomska plavuša" s prigušivačem: izuzev dojmljive scene u restoranu koja plijeni akcijskom složenosti i povremenom kreativnosti (servisi i pribori za jelo kao oružje), Besson nije napravio fizičke pomake u žanru kao David Leitch da je demonstrirao virtuoznu orkestraciju koreografije u dugim, neprekinutim kadrovima.

Ipak, pozitivno je da Besson nije zapeo u vremenu i prati što se odigrava u svijetu (akcijske) kinematografije, ma koliko odavao počasti svojim prijašnjim filmovima uz poseban naglasak na "Nikitu" (polaganje atentatorskog testa s praznim pištoljem) i "The Fifth Element" (završno razbucavanje zlikovaca po koridorima a la Leeloo).

Čovjek je maratonski gledao "Atomic Blonde" i "Johna Wicka" s čijim bi protagonistima njegova junakinja mogla omjeriti snage, izvukla deblji kraj ili ne. Gledao je i južnokorejsku "Sluškinju" s obzirom na narativne skokove u vremenu od sredine osamdesetih do početka devedesetih naprijed-natrag koji priču čine zamršenijom i intrigantnijom nego bi bila da je ispričana linearno.

Scenarij ima konstrukciju lutke babuške (žena u ženi u ženi..., manekenka, ruska i američka špijunka) koje Anna u jednoj sceni prodaje na moskovskoj tržici, djelomično i partije šaha s obzirom da junakinja oštra uma razmišlja kako matirati nadređene, steći neovisnost i slobodu.

Skakanje u vremenu donijelo je i neke podvale, tipa da se likovi služe laptopima, USB "stickovima" i mobitelima poput legendarne Nokije unatoč tome što radnja ne prelazi početak devedesetih. Takve stvari postavljaju "Annu" na sredinu između Bessonovih producentskih štanceraja (serijali "Taxi" i "Transporter") i njegovih kvalitetnih redateljskih akcijskih uradaka, no film je u konačnici bliži potonjima.

"Annu" vrijedi pogledati i zbog Luss. Manekenka je glumila "aliensku" princezu u "Valerianu". Njezina ljepota je izvanzemaljska, a za jednu početnicu se dobro drži i u neakcijskim scenama s iskusnijim glumcima (Luke Evans, Cillian Murphy), poglavito oskarovkom Mirren. U "Anni", moguće, svjedočimo rađanju potencijalno nove izvanzemaljke na modnoj reviji akcije, tj. ženske akcijske zvijezde kalibra Mille Jovovich.

Povratak Erica Serre

Standardno dobar posao napravio je Bessonov stalni direktor fotografije Thierry Arbogast. Glazbu "Anne" potpisuje Eric Serra, stari Bessonov suradnik koji je nekim čudom preskočio skladati muziku za "Valeriana" (zamijenio ga Alexandre Desplat).

Naslovnica Cinemark