Mišljenja Cinemark

VRATI ŽIVOT ŽIVIMA Festivalac iz srca

FILM: Réparer les vivants; drama; Francuska/Belgija, 2016.; REŽIJA: Katell Quillevere; ULOGE: Tahar Rahim, Ane Dorval; OCJENA: **** 1/2

'Vrati život živima' je rijetko humana festivalska art drama. Srce filma kuca jako i redateljica Katell Quillevere se toga, srčanosti, topline, ljudskosti ne srami, za razliku od mnogih art filmaša.

Nečujno se ovaj film francuske redateljice Katell Quillevere pojavio u splitskoj "Kinoteci", s određenim zakašnjenjem u odnosu na (svjetsku) kinodistribuciju, no toliko je dobar da bi bio grijeh ne skrenuti na njega pažnju, makar za njegovi budući distribucijski život ("online" videoteke).

Snimljen prema romanu Maylis de Kerangal i premijerno prikazan na Veneciji, "Vrati život živima" osvaja od prvih kadrova živeći punim plućima, slavi mladost i život sam. Čitav smisao života satkan je u uvodu filma, jednom od najljepših u posljednje vrijeme, kontrirajući temi smrti.

Sedamnaestogodišnji Simon (Gabin Verdet) budi se u krevetu do svoje djevojke Juliette (Galatea Bellugi) u prijelaz noći i jutra. Juliette spava, a Simon polako navlači odjeću, otvara prozor i sprema se skočiti napolje. Prije toga ovjekovječit će lijepi trenutak i fotkati Juliette mobitelom. Samoubojstvo? Vraga.

Prozor nije toliko visoko. Simonu nije ništa, sjeda na bicikl i odjezdi praznim ulicama planinskog grada prema moru. Sve je to snimljeno predivno, bez izgovorene riječi, slikovno, primjereno sanjivo, kao da Simon možda još spava uz Juliette i samo sniva odlazak na more.

Usput mu se pridružuju dvojica prijatelja i zajedno kreću hvatati ranojutarnje valove – surfati. Valovi se podižu, momci se penju na daske, dive se plavetnilu iznad i ispod površine mora, žive u momentu i za momenat koji traje budući da se redateljici nikud ne žuri.

Ona pokušava i uspijeva doseći poetsku i meditativnu surfersku razinu uzbuđenja i smiraja, tjelesnog i duševnog u čudesnom pjesničkom usporenom pokretu iz Miliusova "Dana velikog vala" i "Paklenog vala" Kathryn Bigelow. Kadrovi valova su fascinantni i krasni ispod površine mora, ali istovremeno i predskazujući za Simona kad se počnu kupiti kao sivi oblaci i stvarati tunele.

Nedugo nakon surferske ekstaze, na povratku kući, trojica prijatelja će doživjeti prometnu nesreću u još jednoj nadahnuto režiranoj sceni, kad cesta postane more, gutajući magistrale i vjetrenače prelijevajućom vodom. Nesretni Simon nije bio vezan i završio je hospitaliziran, u dubokoj komi.

Aparati ga održavaju na životu i mozak mu je mrtav, što je stvarnost koju njegovi roditelji (Emmanuelle Seigner, Kool Shen) moraju prihvatiti i razmotriti donaciju organa, kako im predlažu liječnici Pierre Revol i  Thomas Remige (Bouli Lanners, Tahar Rahim).

Tu je evidentno da film počinje poprimati formi epizodičnog triptiha, ali i da Quillevere nastavlja režijom uzdizati "short cuts" dramu i fino balnsira trima pričama, te da s glumcima ulaže dosta u likove i njihove unutarnje živote, čak i one najsporednije, epizodiste.

Primjerice, medicinska sestra (Monia Chokri; "Izmišljene ljubavi") zamišlja lijepu romantično-seksualnu fantaziju dok je sama u liftu i potom, ožalošćena Simonovim slučajem, nekome šalje SMS poruku "volim te", da to ostane zabilježeno, poput mladićeve fotografije djevojke u zoru.

Ovo je rijetko humana festivalska art drama, film o krhkosti života koji vrijedi živjeti i ljudskoj povezanosti do smrti. Suodnos života i smrti redateljica najviše promatra. Kraj života jednog čovjeka početak je za drugog. Na transplataciju Simonova srca čeka bivša glazbenica Claire (Ane Dorval).

Majka dvojice studenata (Theo Cholbi, Finnegan Oldfield) pati od degenerativne bolesti srca i novo joj je nasušno potrebno. Velika je pažnja posvećena detaljima, poput rada tima za donaciju organa koji dosad baš i nismo vidjeli u filmu, od njihovih (po)noćnih letova po još kucajuće srce, preko ljudi angažiranih na "hendlanju" recipijenata i donora, do liječnika koji prebacuju srce iz jednog tijela u drugo.

U ponajboljoj sceni filma Thomas će prije transplatacije Simonova srca i gašenja njegova života prenijeti posljednje riječi njegovih roditelja i djevojke te mu staviti slušalice kako bi zaspao uz Juliettinu glazbu snimljenu za njega. Srce filma kuca jako i u scenama s Claire i sinovima.

Redateljica se toga, srčanosti, topline, ljudskosti ne srami, za razliku od mnogih art filmaša, a pritom ne poseže za komercijalnom manipulativnosti, ma koliko film bio prijemčiviji nešto široj publici, da ne kažemo "populističkiji", od prosječnog "festivalca". Dovoljno je reći da ujednoj sceni Claire sa sinovima gleda Spielbergova "E.T.-ja".

Glazba dvostrukog oskarovca

Dojam upotpunjuje jako lijepa glazba dvostrukog oskarovca ("Hotel Grand Budapest", "Oblik vode") Alexandrea Desplata ("Neobična priča o Benjaminu Buttonu, "Drvo života", "Kraljev govor"). Veliki obol je dao i direktor fotografije Tom Harari, kao i montažer Thomas Marchand. Zahvaljujući Marchandu, i još jednoj sceni, sceni sna, more se pretapa u rijeku ljudi na ulici.

Naslovnica Cinemark