Kultura Kultura

Librofilija

Fantazist Gudžević igra nadmoćnu tiki-taku da bi na kraju svakog eseja plasirao panenku pod prečku

Librofilija

Sinana Gudževića prije sam slušao nego čitao. I kupio me na prvu izgovorenu rečenicu. Čime? Za početak, jezikom koji ne priznaje granice ni književnih standarda ni dijalekata. Potom, rijetkim umijećem da u svoje priče uplete i uzvišeno i prizemno. Konačno, besprijekornom dramaturgijom zbog koje se svaka njegova rečenica sluša kao da ima biti posljednja. Ne mogu vam, naravno, savjetovati da ga počnete uhoditi, pa iz prikrajka vrebati kad će započeti kakav zgodan monolog, ali vam zato mogu svesrdno preporučiti da posegnete za njegovom duologijom "Maksimir i Mirogoj", u kojoj je dojmljivo i vjerno prenesen duh njegovih ćakula i facendi.

Prilježni čitatelji "Novosti" vrlo dobro znaju o čemu je riječ. Na stranicama toga tjednika on već godinama ispisuje tekstove koji su apsolutno samosvojni i neusporedivo drukčiji, kao što je, uostalom, i on sam. Gdje ste čuli za pisca (rođenog 1953.) koji je studirao elektrotehniku i filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu, potom živio u Rimu, Berlinu, Napulju, Rio de Janeiru i Zagrebu, te koji prevodi s latinskog, starogrčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog?

Prvi svezak sabrane autorske rinfuze nosi naslov "Zvijezde nad Brazilom" i okuplja tekstove koji se bave velikom autorovom strašću, nogometom. Kako njegovu infišaciju ne dijelim ni općenito (jer sam metodično suzdržan prema loptanju kao takvom), a još manje pojedinačno (jer on je zagriženi navijač beogradskih crno-bijelih, koji za sebe kaže: "Partizanove utakmice pratim uživo, umrtvo, u snu, u polusnu, u bolesti, u prehladi, u anesteziji, u jagodama, u vrbama i johama, pod trešnjama"), to bi ovaj libar za mene trebao biti prilično žilav zalogaj?

Popravite vremena, barem nakratko

U teoriji, svakako da. Vrlo često kad se susretnem s tekstovima koji su natopljeni nježnim sentimentima, a bave se nogometom, osjetim odbojnost ili u najmanju ruku dosadu kakva muči žene kad se nađu u društvu gnjavatora koji ih dave anegdotama s odsluženja vojnog roka. Na sreću, u Gudževićevu slučaju teorija se sretno razišla s praksom.

Jer, njegovi prozni driblinzi kojima u istome tekstu s lakoćom premošćuje tisuće kilometara i desetke godina, pa se sa zavičajnog Gudžališta kojemu duguje prezime (a radi se o zaravni na kojoj su se djeca nekoć zabavljala gorštačkom igrom sličnom hokeju na travi) vine sve do Londona i Berlina, jednako snažno će se dojmiti i nogometne zanesenjake i manjinu nas ravnodušnih.

Konačno, između prvog i drugog sveska Gudževićevih zapisa (a potonji nose naslov "Demon po imenu sutra") suštinski nema nikakve razlike. Nogomet je u drugom libru sveden tek na razinu fusnote, a fokus je izoštren na pitanja književnosti i smrti. Ali fantazist Sinan u oba slučaja jednako igra svoju nadmoćnu tiki-taku u ofenzivnoj formaciji, da bi na kraju svakoga eseja manirom šereta i fajnšmkera plasirao panenku pod prečku.

Čvrsto ukotvljen u svoj sandžački zavičaj – odakle se radosno raspršio na sve četiri strane svijeta – autor dvostruko bordiža, i u prostoru i u vremenu, bivajući svugdje i među svima doma. Širokogrudan kao i jezik kojim govori odnosno piše, on je jednako otvoren i za Franza Kafku i za njegova prezimenjaka Zdenka, nekadašnjeg igrača Dinama, kojega je Gudžević pratio još u danima kada se ovaj kalio u drugoj ligi na posudbi u momčadi Orijenta. Između korica ovoga dvoknjižja dovoljno je mjesta i za najveće, odavno kanonizirane pripovjedače, i čeljad o kojoj prije Sinana nismo znali ništa, premda ti se mora učiniti kako njihovo pripovjedno umijeće nimalo ne zaostaje za onim slavnih pisaca.

Osim što ispovijeda duboku vjeru kako je čitav svijet uistinu globalno selo, pisac ne zaboravlja ni svoje lokalno, zatureno i malo – Grab, na Goliji, između Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Ako i dalje ne znate o kojemu se predjelu točno radi, nema veze, ni meni nije baš sasvim bistro. Niti želim da mi postane. Kao i do sada, ostat ću na uljudnoj distanci prema Grabu i Goliji, jer me strah da bih eventualnim odlaskom tamo samo uprskao veličanstveni dojam što su ga taj predjel i njegovi ljudi ostavili na mene uz sugestivno Sinanovo posredovanje. Ne znam ni za kakav sličan primjer malešnoga mjesta koje je dobilo veći, premda samo papirnati, spomenik, i tako postalo regionalnom inačicom Tolkienova Međuzemlja.

"Sad", piše Gudžević na jednom mjestu, "u sokoćalima po imenu kindle i laptop nosim i po dvije hiljade knjiga, o rame torbica, a ruke mi slobodne kao saobraćajcu. Da nisu ova vremena loša, mogla su ova vremena biti dobra." Batalite sokoćala i posegnite za analognim Sinanovim dvoknjižjem, sami sebi popravite ova vremena, barem nakratko.

Naslovnica Kultura