Kultura Kultura

Našli se na Oliveru

'Znaš tko mi je otkrio sve što sam u životu naučio?': naš je novinar prije trinaest godina Fiamenga sreo u prolazu, ispričao mu je štošta u ovom 'malešnom' intervjuu

Našli se na Oliveru

Prije trinaest godina razgovarao sam s Jakšom Fiamengom, onako, u prolazu, imao je želju baš tako 'u prolazu' ispričati svoj život. Svidjela mu se ta malešna forma, bez puno slova i mudroslovlja.

- Iako sam prvu zbirku poezije objavio 1966. s Momčilom Popadićem, izbjegavao sam pisati pjesme za estradu. S trideset i tri godine i tri zbirke iza sebe, nakon dugih Popadićevih nagovaranja, sreo sam se s Runjićem na Rivi. Pita me on: "A jebenti, zašto vi ne napišete neku pismu?" Počelo je s Nokturnom godine 1979., i onda nije bilo kraja: S ponistre se vidi Šolta, Ništa nova, U prolazu, Infiša san u te, Nadalina…

Što ste vidjeli u Runjiću?

- Skladatelja kojem je Dalmacija sve i koji poštuje tekstove. Dok sam tipkao pjesme za njega, preko ruba makinje vidio sam Olivera, a Runjić ga je isto tako vidio preko ruba klavira. Na Oliveru smo se našli. Prije toga, nisam previše cijenio estradu, a ni ljudi iz tog svijeta nisu previše voljeli 'ozbiljnu' poeziju.

Kao i sad?

- Sad je gore, jer ne čita nitko ništa.

Otkud pjesnik u novinarenju?

- Danas novinari postaju književnici, a tada su književnici postajali novinari. Bilo je zanimljivo promatrati kako se tada poštovalo dostojanstvo novinarstva, ali i čitatelja, čvrsto su se poštovali kriteriji iskrenosti, istinitosti, znanja… Pogledajte Smoju i Popadića, uvijek su pisali ono što je mali čovjek mislio, slušali su taj glas, i zato su ih čitatelji obožavali. Uglavnom, trideset i tri godine, čitav život sam proveo u kulturnoj rubrici Slobodne, sve do prije godinu dana. Tu ćemo staviti točku.

Jeste li ikad mijenjali tekstove zbog politike?

- Ne, iako su mi podmetali da sam u 'Štoriji', koju također pjeva Oliver, promijenio vers 'kleja se crvenoj bandiri' u 'hrvatskoj bandiri'. To bi bilo falsificiranje povijesti. Iako nisam iz komunističke obitelji, držim kako je ta pjesma bila dio kronike o Dalmaciji, i te se povijesti nemamo pravo odreći.

Prva pjesma je…

- Ne sićan se! Prve stihove pisao sam u pučkoj školi u Komiži, ali recimo da sam nešto ozbiljniji pjesnik postao u splitskoj Klasičnoj gimnaziji, uređujući list Mladi klasičari. Vodio nas je čuveni profesor književnosti Ivan Krešić, a tehnički urednik bio je Inoslav Bešker.

Koja je razlika između 'ozbiljne' i 'estradne' poezije?

- Čini mi se da skladatelji vole sa mnom raditi jer i ja poštujem njih. Tu je potrebno slaganje. Primjerice, moj je otac komiški težak, i cijeloga života slagao je pristave, suhozide, i morao je znati slagati kamen, pa sam i ja valjda nešto pospuga… Ali ne ispadne uvijek kako sam ja očekivao. Arsen je primjerice čuo 'Oteto iz tmine', koja nije bila napisana za skladanje, svidjela mu se i uglazbio ju je.

Kakva je danas filozofija estradnih stihovanja?

- Sada pisme slažu ka srdele u kacu.

Jeste li ikad napisali kajkavsku pjesmu od tih stotina?

- Nikad. Iako je bilo kolega kajkavaca poput Drage Britvića koji su pisali na čakavici. Uvijek sam držao da treba pisati na jeziku kojim misliš. Rađaš se u prostoru i vremenu, ali i jeziku. Kajkavski poštujem, ali nije moja sudbina.

Ali vam je sudbina bio Mediteran?

- Eeee, Mediteran. Najmudrije more na svijetu, dalo je svijetu civilizaciju, a ona nije mimoišla ni nas. Tim mudrim morem do nas je doplovio i Homer, ne bez razloga slijepac. Stari ptičari su nekad osljepljivali ptice pjevice.

Okrutno!

- Vrlo, ali je imalo efekt. Znali su da slijepa ptica pjeva deset puta ljepše iz te svoje patnje, od one koja vidi! To more donijelo nam je s grčkom mitologijom Atenora, trojanskog junaka, u čijoj je pratnji bio Silen. A taj Silen donio je maslinu i kukuljicu cvrčka na njoj. Nazorovog cvrčka, Homera, koji gudi, gudi, gudi… Znaš tko mi je otkrio sve što znam, sve što sam u životu naučio?

E?

- Taj cvrčak!

Naslovnica Kultura