Kultura Kultura

In memoriam

Adio, naš pjesniče! Zauvijek nas je napustio veliki Pjesnik Dalmacije, čiji je utjecaj toliki da ćemo sigurno još puno puta čuti: Al je i ovo on napisa?!

In memoriam

Jakšine pjesme zauvijek će ostati dio dalmatinske duše; ponajviše ih je uglazbio Zdenko Runjić, a izveo Oliver Dragojević, ali na njegove stihove pjevali su i skladali mnogi iz Dalmacije

Hoće li, Gospe moja, ostati itko u ovoj grebenoj dolini suza da zna i može napisati još koji stih za dalmatinsku dušu, hoće li ostati još netko tko će te stihove znati uresiti notama, i hoće li se naći nekog tko će ih moći otpjevati onako kako valja, onako kad se kaže - e to je to, pogodija je...

Godina puna oproštaja zaosinila se i kandžama u zadnji tren između dva slavlja otela u tminu još jednog koji je desetljećima nosio svjetlo, koji je obasjavao ovaj kameni, morski i gladni komadić svijeta sunčanim versima, a osim sunca i riječi, za pravo kazat, onoga ostaloga nikad i nismo imali previše. Jakša Fiamengo, a mogao je još, reklo bi se - tek je zakoračio u godine koje nose mudrost - izgubio je veliku svrhu postojanja, postao je još samo činjenica nama nezahvalnicima, pa je zakoračio onkraj vidljivoga, među svoje.

Baš onako, kad uz gradele kraj komina nima ko da te zamini, pa ti prisidnu i gradele i sve ono na njima... Svoju je plavcu niz vitar doveo u valu u kojoj se godinama sidre kumpanji iz raspivanih, boljestojećih godina.

Vala spuštenih jedara

Svoja jidra već su u njoj spustili Pope, Boris, Tolja, Zdenko, Kalogjera, Arsen, Oliver i toliki meštri s kojima je dijelio radost stiha, mir Dalmacije, žmul vina, mrvu kruva i kamen za ispod glave. Našli su oni svoj mir, i sad neka vitar puše, može in puvat... Njima je lipo, njima je ka i uvik šta je bilo, ka šta je pravin klapama uvik po miri, ma di da se našli, samo da su skupa. Sad o jubavi i o vinu pivaju šotovoće, iznad dubokih voda, nad grivom vala, u prolazu.

Mi šta smo čuli, čuli smo, šta smo čitali pročitali smo, šta smo se smijali i plakali, ismijali smo i isplakali, ispivali. Možemo još samo mučat, ili se derat. I čekat da se rode novi. Ako.

Poet začinjavac, urednik, novinar i akademik Jakša Fiamengo rodio se u jadranskoj prijestolnici pučine i ribe, u Komiži 1946. godine, a u Splitu završava Klasičnu gimnaziju. U mladosti uređuje časopise Vidik i istoimenu biblioteku, list Gdje i Viško ric, te biblioteku suvremenih pisaca Književnog kruga. Počevši od zbirke pjesama u kolaboraciji s Momčilom Popadićem 'Stepenište' iz 1966. godine, slijedilo je petnaestak zbirki pjesama, tiskao je i niz pjesničko-likovnih mapa surađujući s eminentnim slikarima, zastupljen je u svim važnijim antologijama i suvremenim pregledima hrvatske poezije, a pjesme su mu prevedene na desetak jezika.

Nagrađivan je za poeziju više puta, a u srpnju 1993. ovjenčan je maslinovim vijencem na pjesničkoj manifestaciji "Croatia rediviva" u Selcima na Braču. Radni vijek proveo je u kulturnoj rubrici Slobodne Dalmacije, a dobitnik je nagrade "Joško Kulušić" za životno djelo naše novinske kuće 2014. godine. Odlikovan je 1999. godine Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik je državne nagrade "Vladimir Nazor" za književnost 1998., ovogodišnje nagrade "Porin" za životno djelo.

Valja spomenuti i da je nositelj Nagrade Županije splitsko-dalmatinske (2005.), Nagrade grada Splita (1997.), Nagrade grada Komiže (1997.), Plakete "Hanibal Lucić" na Sonetnim danima u Hvaru (2001.), Plakete Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (2005.), Statue "Mila Gojsalić" za očuvanje baštine u Kostanju (2005.), Plakete "Dobrojutro more" za unaprjeđenje hrvatske književnosti u Podstrani (2007.), Plakete "Vladimir Nazor" u Postirima (1999.) i mnogih drugih. O Jakši Fiamengu je 2004. godine Hrvatska televizija snimila dokumentarni film "Čovik od riči" u režiji Vladimira Fulgosija, a 2007. je proglašen počasnim građaninom općine Podstrana.

Godine 2014. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Od kraja sedamdesetih godina njegova poezija počinje se uglazbljivati i Jakša Fiamengo postaje nezaobilazna osoba dalmatinske šansonijerske i klapske scene, posebno na Splitskom festivalu i Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, za što je dobio pedesetak nagrada.

Mašuri antologijskih stihova

Jakšine pjesme zauvijek će ostati dio dalmatinske duše; ponajviše ih je uglazbio Zdenko Runjić, a izveo Oliver Dragojević, ali na njegove stihove glazbu su pisali i Joško Banov, Ivica Bašić, Arsen Dedić, Đelo Jusić, Nikica Kalogjera, Stipica Kalogjera, Rajmir Kraljević, Mirko Krstičević, Vinko Lesić, Krešimir Magdić, Kemal Monteno, Dušan Šarac, Duško Tambača i drugi, a pjevali su Meri Cetinić, Boris Dvornik, Dino Dvornik, Milo Hrnić, Tomislav Ivčić, Ibrica Jusić, Matko Jelavić, Tereza Kesovija, Zorica Kondža, Mišo Kovač, Đani Maršan, Gabi Novak, Ivo Pattiera, Radojka Šverko, Jasna Zlokić, Dražen Žanko te ponajbolje dalmatinske klape.

Znali im autora ili ne znali, pjesme Jakše Fiamenga vibriraju kroz život dalmatinskog čovjeka, a za njega, kao i ostale velikane riječi koji uvijek pomalo ostaju u sjeni izvođača, često će se čuti: al je i ovo on napisa?! Ta je potreba u zlatnim danima velikih domaćih festivala šlageristike postojala, a ponajbolje ju je opisao Arsen Dedić, velikan skladane poezije: "To izgubljeni brat pjesnik traži izgubljenog brata pjevača.'

Jest, napisao je, napisao, na mašure, na stotine stihova koje nikad nismo učili s papira, a koji su nam u svakom trenutku na vrhu jezika, spomenut ćemo samo nekoliko njih iz beskrajnog antologijskog niza: Karoca, Ništa nova, Moje prvo pijanstvo, Mille non piu mille, Evo mene među moje, Rojena valo, S ponistre se vidi Šolta, Štorija, Dalmatinko, Dubrovačka proljeća, Ostaj mi zbogom, Ljubim te do bola, Ja ne znam, A vitar puše, Oteto iz tmine, Ćer od stareg kalafata, Laku noć Luigi, laku noć Bepina, Mornarski adagio, Na kraju vijađa, Sutra će te ponit, Nokturno, Anđele moj, Nadalina, Spoža, Luce mala, Teško mi je putovati, Infiša san u te, Ostavljam te samu, Lastavica, Dubrovačka jesen, Blago onom tko te ljubi, U prolazu...

I kakve bi to bile riječi koje bi se mogle napisati u spomen Pjesniku Dalmacije, a koje on i njegovi kumpanji već nisu odavno i ispisali i uglazbili i opjevali? Nema ih - na kraju vijađa, ostaje samo mali pozdrav velikome čoviku: adio naš pjesniče!

 

Naslovnica Kultura