Kultura Kultura

'Divljenje bašćine'

'Danas se knjige lakše objavljuju, ali je dovedena u pitanje hijerarhija vrijednosti': akademik Tonko Maroević na Marulićevim danima oduševio izlaganjem o poznatom Starograđaninu

'Divljenje bašćine'

Tonko Maroević, akademik, pjesnik, antologičar, kunsthistoričar, autor stotina izložbenih kataloga, prevoditelj katalonskih pjesnika, ali i Jorgea Luisa Borgesa i "Stilskih vježbi", prošlog je mjeseca dobio "Goranov vijenac", a prošlog je tjedna izlagao na skupu o svome Starograđaninu Petru Hektoroviću.

Kao pjesnik, Maroević je nagrađen za poeziju kojom se javlja od 1965. godine, ali i za kritike, preglede i antologije. Maroevića se može sresti na otvaranjima izložbi, stručnim skupovima, u katalozima i predgovorima, kao da ga ne napušta mediteranska, gotovo težačka radna energija.


Grčiću palac gore

Na Marulićevim danima izlagali ste na skupu o Petru Hektoroviću, kojega ste, kažete, čitali od desete godine. Kakav je Hektorović kada ga čitate danas?


– Stručnjaci danas sve više interpretiraju i cijene Hektorovića, prevodi ga se. On danas u svijetu može komunicirati, ima tu komponentu prepoznatljivosti, referentnosti i živosti. Uživao sam u nekim elementima stihova. Kada tumačimo te navodno dosadne stihove, oni su palimpsest, nastali na humanističkoj kulturi, zanimljivi su za istraživanje, da tako kažem, Hektorovićevih uzora i modela. Naravno, ja sam pristran, išao sam na ribe iz istih vala, tako da je to strahovito afektivno uvjetovano kroz djetinjstvo. Sada sam pokušao sagledati njegovu poetiku koja je mjera takve discipline pisanja. Hektorović pozna rime i metriku, on pozna jako dobro latinski, jednako dobro piše i na talijanskom i skoro prvi u svijetu uvažava narodnu poeziju. U 16. stoljeću unikum je objaviti četiri narodne pjesme. Velik dio "Ribanja" napisan je da prenese pouke za dobar, skladan, religiozan život u strahu Božjem i sramu ljudskom, tako bi se moglo reći. No Hektorovićev opus nije velik kao Marulićev, ni izdaleka.

Marko Grčić svojedobno je pokušao s osuvremenjivanjem izvornika. Kako gledate na to, je li to put za bolje razumijevanje i popularizaciju "Ribanja"?

– Ja sam čakavac i Starograjanin i meni to ne triba, ali vjerojatno je potrebno. Ima mjesta u kojima je Marko Grčić pokazao dobro razumijevanje. Neka su mjesta tamna, neka zahtijevaju komentar. U početku sam bio protiv, imao sam određena pitanja jer volim tekst kakav jest, koji zvuči i zvoni kako treba samo u originalu. Ali, Bože moj, i Englezi prevode Chaucera. Mislim da ta knjiga pomaže u čitanju i razumijevanju Hektorovićeva djela. Grčić je to solidno napravio.

Kako se prema Hektoroviću postaviti u kurikulumu, treba li ga čitati integralno ili fragmentarno?

– Bojim se da je Hektorović predug za naše kapacitete. Dobio je par ulomaka, kao što je ulomak ribolov, koji su još zanimljiviji, to "divljenje bašćine".
 

Osvijetljen 'Iluminacijama'

Prošlog mjeseca dobili ste "Goranov vijenac", najveće hrvatsko pjesničko priznanje za poetski opus. Je li nagrada mogla stići i ranije?


– Meni je drago da su me prihvatili, nisam se njima posebno približavao. Bilo je sigurno ljudi koji su "Goranov vijenac" dobili u ranijoj dobi jer je njihova poetika bila bliža poetici ljudi koji su bili u žiriju. Nije baš da korespondiram s aktualnim poetikama, ja im se nikad nisam odao. Recimo, moj najdraži cjeloživotni prijatelj Zvonimir Mrkonjić mnogo je skloniji aktualnijim poetikama. Jesam starinski, ali sam izraziti modernist. Uvažavam najprije Rimbauda, koji je nedosežan. Kada sam sa 17 godina čitao "Iluminacije", naprosto sam se osvijetlio. Blizak mi je modernizam koji je dovodio u pitanje granice iskustva i izgovorenoga. Meni se čini da je pisanje samo po sebi autonoman prostor, zato nikad nisam za doslovni realizam. Pisanje vidim kao verbalnu kreaciju i kombinatoriku.

Je li vas "Goran" potaknuo na intenzivnije pisanje pjesama?

– Od nagrade nisam još ništa napisao. Ponekad mi se dogodi da nešto napišem. Hoću li doći do zbirke, nisam siguran. Vrlo rijetko osjetim potrebu za pisanjem zato što sam zatrpan poslom. Pisanje stihova zahtijeva koncentraciju i čist um. A dan uvijek počinjem s obavezama, na primjer s nenapisanim referatima s izlaganja. Njih prihvaćam jer smatram da je to moja dužnost. Živio sam s puno ljudi koje sam poznavao i pratio, pa o tome trebam i svjedočiti. Ja sam čovjek od kulture, od zanata. Nikad nisam bio pravi znanstvenik. Ja sam u to ulagao erudiciju, emociju, intuiciju. Mislim da Hektoroviću pristupam intuicijom, a ne baš znanstvenom aparaturom.

Blizak vam je stav da je čitanje barem jednako važno kao i pisanje?

– Upravo se ljutim da ljudi premalo čitaju. Da čitaju, mogli bi sebe malo odmjeriti i ne misliti da su pali kao geniji. Ne želim nikoga ironizirati, svatko piše iz svoje nevolje, ako hoćemo i uskraćenosti. Sigurno postoji dekompenzativna funkcija pisanja. U naJmanju ruku ostaviti trag. Mislim da je pisanje i jedan oblik svijesti.


Vedrina Jakše Fiamenga

Dugo ste pisali poetske kritike u "Slobodnoj". Jeste li nastavili pisati kritike i nakon prekida suradnje?


– Nisam nastavio i to mi nedostaje. To mi je bila higijena. Malo bih provjetrio, vidio što drugi pišu. Volim čuti neki stih ili pjesmu koja je lijepo napravljena, koja mi otvara neko novo iskustvo. Katkad sam uspio nešto afirmirati, nešto staviti na stranu, ali ne odbaciti. Tada je produkcija bila manja nego danas.

Je li nepisanje kritika dovelo do toga da manje čitate poeziju?

– Jest. Nemam vremena, a kritika je bila poticaj da pročitam knjigu i pišem o njoj. Poetska kritika nestala je iz hrvatskih novina.

Napisali ste u "Slobodnoj" prije petnaestak godina da hrvatskim piscima odgovara poezija jer nemaju vremena, energije ni novca da svakodnevno rade na romanu?

– To se promijenilo. Danas godišnje izlazi 50–60 romana. U mojoj mladosti su izlazila dva, tri. Svaki je bio epoha. Danas je lakše objaviti, opća pismenost se proširila, a onih stotinjak ljudi koji su objavljivali šezdesetih godina strože se odnosilo prema pisanju. Danas ljudi pišu gotovo ono što govore. Ima tu neposrednosti, ali za mene je pisanje druga stvar. Danas je puno veća kvantiteta, ali time je čak dovedena u pitanje hijerarhija vrijednosti. Gotovo da više nema mjesta za vrhove. Čak i dobro napisana knjiga darovitih ljudi, kakvih imamo, ni izdaleka ne postiže ono značenje kao kad je izišao "Kiklop" ili "Mirisi, zlato i tamjan", "Ruke", "Divota prašine"...

Imate velik opus i na likovnom polju. Postoji li još netko da tako snažno vozi na dva kolosijeka?

– Bio je Matko Peić. Puno izložbi otvaram, ali ne stižem pratiti noviju produkciju, niti napisati sinteze, iako imam dva pregleda hrvatske umjetnosti. Žao mi je zbog toga, ali više me zanima pročitati neku novu knjigu.

Puno sam vremena proveo u odborima, od samoupravljanja pa do danas. Nema gdje nisam žirirao. To troši supstancu. Sad mi je u Splitu u izdanju Književnog kruga izašla prva knjiga zafrkancije. "Tricarije" se zove. To su tri pjesme, male, dječje, a nisam nikad pisao za djecu. Jedna se odnosi na Dioklecijana, jedna na Hadrijana, a jedna na Nerona.

Jeste li sa svojim velikim opusom i radnim navikama uspjeli uvjeriti statistički značajan broj Zagrepčana da Dalmatinci nisu lijeni?

– Pa i nisu. Ljudi koji su kopali po Hvaru i Braču nisu linčine. Moj barba je s 80 godina uvijek išao u polje. Moji prijatelji Mirko Tomasović i Marin Carić, koji su to opusi, što su sve napravili?

Jeste li se u Splitu vidjeli s ozlijeđenim kolegom pjesnikom i akademikom Jakšom Fiamengom?

– Čuo sam se s njim. Žao mi je što mu se to dogodilo. Njemu boravak u postelji neće lako pasti. No bio je vedar kad sam ga čuo.

 


Pametni i jednostavni Umberto Eco
Rekli ste da ste znali kako je Zagreb vaš grad kad ste vidjeli Nacionalnu biblioteku. Volite knjige?
– Ja sam čovjek knjige, Guttenbergove galaksije definitivno. Knjige su mi ljubav. Moja biblioteka je bolna tema. Imao bih najveću biblioteku u Hrvata, ali je držim na puno mjesta, a dio toga propao je po podrumima i tavanima. Imao sam skoro sva prva izdanja hrvatskih pjesnika. Nisam, naravno, imao "Ribanje", ali imao sam Vidrića. Ja sam ga posudio kad su radili reprint. Imao sam Kavanjina prvo i drugo izdanje, koje je dosta rijetko. Htio sam se njime baviti, pa se nisam bavio. Da je, poput Umberta Eca, doniram, nemam kome. Eco je veliko ime, njegovu biblioteku će svatko uzeti. Osim toga, on je skupio puno prvotisaka, inkunabula. Upoznao sam ga 1969. i razgovarao s njim nekoliko puta. Ugodan čovjek, pametan, a jednostavan. Da nije napisao "Ime ruže", ne bi mi bio ništa manji.


Katalonija u srcu
Na Mediteranskom festivalu knjige govorit ćete o katalonskom pjesništvu, kojim se već dugo bavite i o kojem ste upravo priredili drugu antologiju. Što vas toliko veže uz Kataloniju?

– Dugo traje fascinacija katalonskim pjesništvom. Mali narod, velike kulture, romanska tradicija i potreba da se sačuva svoja kultura i svoj jezik, to je bilo dramatično. Napisao sam povijest katalonske književnosti još u Francovo vrijeme. On ih je progonio, branio objavljivanje na katalonskome. Prije pedeset godina u Split sam doveo jednog Katalonca, arheologa, prijatelja, upoznao sam ga u Ravenni, došao je u Split i Stari Grad, a molio je na granici da mu udare pečat da se može vratiti jer bi u Španjolskoj za to dospio u zatvor. Kako nećeš zavoljeti taj narod koji svoju kulturu brani u uvjetima represije? Da mi je vremena, napravio bih i veliku antologiju katalonskog pjesništva, možda i srednjovjekovnog. Katalonske pjesnike dobro je prevodio Nikola Milićević. Svaka čast! Katalonski pjesnici nastavljaju trubadursku poeziju, koja je meni također zanimljiva. Mi Mediteranci imamo osjećaj kontinuiteta, ponosni smo na višestoljetnu kulturnu baštinu, na slojeve naših gradova.

 

Naslovnica Kultura