Kultura Kultura

LIJEPA NAŠA

Divota Biokova kroz oko kamere Ive Pervana: Moje je opredjeljenje snimati ono što je lijepo i što ima neko značenje

LIJEPA NAŠA

Ime Adrion najstariji je poznati naziv za planinu Biokovo, a zabilježio ga je Kristov suvremenik, grčki geograf Strabon iz grada Amasija, koji u svome djelu "Geografika", u kojem je obradio Europu, Aziju i Afriku, opisujući zemlju Dalmata, kaže: "Adrion je brdo koje zemlju Dalmata siječe po sredini na primorsku i onu s protivne strane."

Kad je grčki Adrion postao naše Biokovo, druga je priča, no "Cviće Adriona" naziv je izložbe fotografija Ive Pervana koju u Muzeju Mimara otvara u utorak, 21. veljače, obilježavajući njome 35 godina otkako je Biokovo postalo park prirode. I premda iza Pervana stoje nebrojene izložbe, velik broj nagrada i golem angažman na predstavljanju hrvatskih prirodnih, ali i povijesno-kulturnih ljepota, čini se da ga fascinacija Hrvatskom ne napušta ni na pragu 70. rođendana.

Endemsko cvijeće

– U Mimaru nosim trideset fotografija endemskoga cvijeća, dakle onoga koje se može vidjeti samo na Biokovu – kaže Ivo Pervan.

– No, prvi put ćemo pokazati i suho cvijeće. To isto cvijeće kad se osuši, na fotografiji djeluje možda još monumentalnije, još dojmljivije nego kad je u punom cvatu. Premda, naravno, ne umanjujem mu ljepotu kad je svježe, razumijete? Da me se krivo ne shvati... Ali, eto, to biokovsko cvijeće sad se može vidjeti i kad je suho.

Kako se suši? Ne razumijem. Tko ga suši?
– Majka priroda, tko drugi? Trebalo je imati živaca i volje i pričekati da se samo od sebe osuši, gore na Biokovu, da se smjenjuju godišnja doba, i onda ga snimiti. Kako drukčije? Moje je opredjeljenje snimati ono što je lijepo i što ima neko značenje, tako da se i Biokovo, i pejzaži, i slike kulturne i povijesne baštine podjednako uklapaju u moj opus.

A portreti? Niste po njima slavni, za razliku od ovog što ste nabrojili.
– A ne znam... Možda nisam po njima slavan, kako vi kažete, ali ne bježim od njih. Samo, i osoba koju idete portretirati mora imati neki značaj, neku ljepotu, makar i "pomaknutu", na prvi pogled nelijepu, možda i ružnu ljepotu... Hm, ovo sam nekako loše sročio. Ma dobro! Može biti da sam manje poznat po portretima, složit ću se s vama, ali pokraj tolikih ljepota ove zemlje, možda ne stignem posvetiti se i ljudima.

Vaše su fotografije, osim brojnih nagrada koje ste osvojili širom svijeta, odaslale slike Hrvatske na koje svi možemo biti ponosni. To je naša zemlja.
– Da, ja sam, eto, u neovisnu Hrvatsku donio prvu međunarodnu nagradu. To je bilo 1992., kad je moja fotografija Splita u Beču osvojila prvo mjesto na svjetskom natječaju za turistički plakat. U to vrijeme je u Hrvatskoj bio rat i ta činjenica je važna, da zemlja zahvaćena ratom bude zemlja pobjedničkog plakata. To su važne stvari...

Vi ste se jako angažirali kroz turistički plakat, ali i, rekla bih, kroz vizualno brendiranje Hrvatske. To je polučilo rezultate.
– Jest. No nije to samo moja zasluga, dapače. Mene i još nekoliko ljudi, fotografa, ali i dizajnera, 1994. godine pozvao je tadašnji premijer Nikica Valentić koji je imao želju vizualno utjecati na svijest stranih turista i, osim slika rata i razaranja, ponuditi i sliku ljepote naših gradova. Tako je nastala kampanja "Mala zemlja za veliki odmor" i kampanje koje su iz nje slijedile i rezultati, naravno, nisu izostali. Broj turista je iz godine u godinu značajno rastao, ali sad smo tu gdje jesmo. Nigdje!

Kako to mislite?
– Pazite, 1994. godine Vlada je angažirala tim vrhunskih stručnjaka iz različitih kreativnih područja i preko Ministarstva turizma osmislila svjetski materijal za promidžbu, od kojega su napravljene sjajne brošure "Mala zemlja za veliki odmor" i "1000 otoka hrvatskog Jadrana" i serija od 59 plakata, od kojih je 39 napravljeno od mojih motiva. I činilo se do prije nekoliko godina da Hrvatska misli ozbiljno kad je u pitanju turizam. Ali ne! Nekome je izgleda odlično da mi od turizma zaradimo devet milijardi, a Švicarska triput više.

Kriminal političara

Što ima Švicarska osim satova?
– Ništa! Ali ima pamet. Pamet imaju i Beč, Budimpešta i Prag koji godišnje od turizma zarade, svaki od njih, više nego čitava Hrvatska. To je tragično, a naši se političari i direktori Turističke zajednice hvale tom sramotom. Uz nekoliko časnih iznimaka, oni samo šetaju po sajmovima, idu u šoping i ne uključuju mozak. Oni o vizualnom identitetu zemlje, pa ni identitetu jednog jedinog grada, uopće ne razmišljaju jer je to njima periferno.

Oni misle da je fotografija dobra samo ako su oni na njoj ili ako se njima "sviđa". Oni o dizajnu pojma nemaju jer da imaju, ne bismo svake godine ovaj biser Europe i svijeta, jer Dioklecijanova palača jest biser, zakrčili ćevapima, kuvanim vinom i primitivnim zabavama na kojima će se oni slikavati. To što rade je, slobodno to napišite, kriminalno djelo spram ove prelijepe zemlje, koja može i zaslužuje više. Ponavljam, čast malobrojnim iznimkama.

Netko će reći da ste jalni jer više niste u "pobjedničkom timu".
– Ma dajte... To su pobjednici s kojima ja nemam što tražiti! To angažira amatere jer su i sami amateri bez ukusa, znanja i inteligencije, to daje ozbiljne poslove na neozbiljan način jer nečiji "mali ima mota". A fotografija je univerzalni jezik svijeta, ona je sredstvo komunikacije jače i od riječi i od jezika, ona je jezik koji razumiju i Kinezi, i Rusi, i Englezi.

Što nam je onda činiti?
– A ne znam. Ja ne odustajem. Evo mi je u pripremi knjiga "Paralelna Hrvatska" koja donosi fotografije posve nepoznatih mjesta, prekrasnih mjesta kao Brinje, Križevci, Kutina, neka mala mjesta na otocima koja su zaboravljena... Očekujem, da kucnem u drvo, susret s premijerom Andrejem Plenkovićem koji je najavio primiti skupinu nas fotografa i vrhunskih dizajnera... Pa ćemo mu reći!

Valjda će shvatiti da je dosta i da Hrvatska mora bolje te da nema vremena čekati dok se svi netjaci, sinovi i kumovi nauče raditi i počnu raditi onako kako treba. Najlakše je prodati HEP, autocestu, vode, šume, pitaj boga šta, umjesto da ljepote koje nam je Bog dao stavimo u funkciju, pametno, kulturno, patriotski, znalački... i da ne moramo prodavati ništa.

Odosmo u politiku, a ovo je trebao biti razgovor o fotografiji i kulturi...
– Pa ja cijelo vrijeme o kulturi i govorim! Ne dolaze nam turisti zbog političara ili industrije nego zbog kulturne baštine. A mi sami ne znamo što bismo s njom. To je kulturna sramota! I eto, ja to moram reći...

 

Naslovnica Kultura