Kultura Kultura

Moja sestra je mrak

Vjekoslava Huljić: Tretiram žene kao kraljice, kako im i pripada

Moja sestra je mrak
Vjekoslava Huljić: Roman je felinijevska posveta ovdašnjem čovjeku, s prstohvatom magijskog realizma Milan Šabić/eph
– Moje su pjesme posveta ženi. Uvijek uzvišenoj, uvijek dostojanstvenoj. Žena je roditeljica čovječanstva i istinska čarobnica. I kad je krhka, može mijenjati svijet – kaže spisateljica

Iako je "prvoloptaški" vezuju uz estradne stihove, bolje upućeni će, međutim, na spomen Vjekoslave Huljić brzo prepoznati plodnu i nagrađivanu književnicu koja se u svojem literarnom izrazu uglavnom obraća djeci, ali i autoricu jednog romana za odrasle, te pjesnikinju čiji se stihovi nalaze u školskoj lektiri i u čitankama kao dio obrazovnog programa za osnovnu školu.

Vjekoslava je ovih dana objavila i u Splitu promovirala roman za mlade "Moja sestra je mrak", zbog čega je ponovno dospjela u središte zanimanja (kulturne) javnosti...

Odrasli i djeca

Iako naslov "Moja sestra je mrak", pisan kroz prizmu mlađe tinejdžerice, sadrži sleng i sugerira "prpošno" štivo, kroza nj se provlači i bolna, "odrasla" tema: razvod braka te dječji doživljaj tog čina koji nikad nije sasvim bezbolno iskustvo. Zagrijavate li se možda za još jedan roman za odrasle?

– Da, kroz oči i dušu djevojčice Nike prolazi razvod roditelja. Nika je itekako svjesna da odrasli, kad zagusti, znaju "pustiti crno", kao hobotnice. Razapinje je osjećaj i napuštenosti, ali i prihvaćenosti u novoj obitelji. Nika ima dvije polusestre, a otkriva još jednu.

Postoje ljudi koji ti raspolove dušu. Postoje oni s kojima si cijeli cjelcat. Ona zna da se u životu dogodi i potres mozga i potres srca, ali važno je da se u tim trenucima imaš za nekoga uhvatiti.

Ne mislim da je pisanje za djecu i mlade manje ozbiljno. Kroz oči djeteta koje dotaknuto nekim problemom prerano odraste, a često odraste kad se preko noći grubo prizemlji, može se prikazati bolna zbilja.

Mnoga su djeca izbjeglice iz vlastitog djetinjstva. Na sreću, većina likova su ipak simpatični pametnjakovići, spadala, mudraci i sasvim svakodnevni i sasvim neobični. A dječje oči uvijek nose svjetlo i neuništiv optimizam.

Zasad ste potpisnica samo jednog literarnog djela namijenjenog odrasloj populaciji, romana "Gen anđela", objavljenog u nakladi Vuković&Runjić prije pet godina. Kako danas gledate na taj, zasad usamljen, iskorak?

– "Gen anđela" je roman o neuništivosti ljubavi. Eva se vraća na otok kako bi pohvatala svoje korijene, da osigura budućnost sebi i kćeri. Tri su generacije žena u njemu. Poruka je da nitko nije odbačena stabljika.

Ako si oblutak, neka imaš žalo. Ako si stijena, neka imaš more. To je putovanje kroz vrijeme i srce. A najvrjednije je putovanje kad se vratiš sebi i svom srcu.

Roman je, rekla bih, felinijevska posveta ovdašnjem čovjeku, s prstohvatom magijskog realizma. Cijeli taj otok funkcionira kao punokrvni, živopisni teatar, gdje su veliki grijesi oprošteni, a mali se i ne računaju, jer su odavno postali folklor i tkivo života.

Poznato je da je Joanne Rowling, autorica ciklusa o Harryju Potteru, u svojem prvijencu za odrasle napravila tako oštar zaokret da je u toj krivini zamalo – literarno poginula. Je li lakše pisati za djecu nego za puno kritičniju odraslu publiku?

– Djeca su mudraci. Profesori na katedri iskrenosti. Ne možeš ih prevariti. Najčešće su pametniji od odraslih i reagiraju srcem. Bilo da pišeš za velike, ili za male, cijediš život kroz pero. Odrasli su samo zamaskirana djeca.

Mržnju ne želi naučiti

Pripremate i novi roman za mlade. Hoćete li opet tematizirati obiteljske veze ("Moja baka...", "Moj tata...")?

– U romanu za mlade koji sada pišem, "Moji misle da ja lažem", opet je u središtu četrnaestogodišnjakinja. Opet djevojčica jednom nogom u djetinjstvu, a drugom u svijetu odraslih.

U mreži u koju ju je zapleo život treba pronaći put i izlaz. Ne, nije tako mračno. Priča se odvija na ljetnim praznicima, među živopisnim likovima, često na granici karikature. Trudim se da ne manjka duhovitosti i ljubavi.

U svakodnevnu juhu koju nam život servira treba uvijek ubaciti i prstohvat ljubavi.

Pada li vam teško što ste počesto, zbog estradnih angažmana, na meti javne kritike, pa i vrijeđanja? Sjetimo se samo afere s pjesmom naslova "Nirvana", zbog koje su vas nacionalne feministice umalo pribile na stup srama?

– U meni živi žena, realizirana i privatno i poslovno. Žena koja ima svoju slobodu, u kojoj je itekako odgovorna prema sebi i drugima. Moje su pjesme posveta ženi. Uvijek uzvišenoj, uvijek dostojanstvenoj. Činjenici što sam rođena kao žena pridodala sam osmijeh i snagu.

Žena je roditeljica čovječanstva i istinska čarobnica. I kad je krhka, može mijenjati svijet. U muškarcu može i upaliti i ugasiti svjetlo. Tretiram je kako joj po prirodi i pripada: kao kraljicu...

Kad te na putu života nešto okrzne, kakav kamen, možeš reći "i to je ljudski" i ići dalje. Nismo cijepljeni od ljudskih ugriza, ali, na sreću, nismo cijepljeni ni od ljubavi i empatije.

Mržnja je jezik koji ne znam i ne želim naučiti. Ima jedna pjesma, koju sam napisala: "Ni riči nikome ne dugujen, i čista srca u svit putujen. I sve šta nan ostane je gutljaj duše i kap vode. Razumin sve, al ne razumin jude." Bilo bi mi drago kad bi neka od tih žena pročitala barem jednu moju knjigu... Uvjerena sam da bismo se dobro razumjele.

Djeca u školi uče vaše pjesme, a u jednom su vas – doduše, polušaljivom – kontekstu usporedili s našom najvećom pjesnikinjom Vesnom Parun. Doživljavate li to kao kompliment?

– Ne možeš birati more u koje te život baci, ali možeš birati valove kojima ćeš ploviti. Moj val je samo moj i ničiji drugi. Čast velikoj pjesnikinji, zlarinskom svjetlu u svemiru. Ali čovjek treba birati svoje vlastito svjetlo.

Što biste poručili svojim mladim čitateljima?

– Ne žurite odrasti. Imat ćete kad biti odrasli. Kroz život idite hrabro, otvorenih očiju, osim kad se ljubite. A naročito je važno uvijek imati otvoreno srce. Ne gledajte u vrhove svojih cipela, jer nikada nećete ugledati zvijezdu. I ne bacajte kamenje. Bacajte mrvice ljubavi za sobom. Tako se nikada nećete izgubiti. I sigurno ćete se složiti sa mnom da je privilegij odrasti, a zadržati oči djeteta.

Naslovnica Kultura