Kultura Kultura

NAJVEĆI HRVATSKI REDATELJSKI HITMEJKER O NJEGOVOM NESTRPLJIVO OČEKIVANOM NOVOM FILMU 'SVEĆENIKOVA DJECA', POTENCIJALNOM MEGAHITU KOJI U KINA KREĆE 3. SIJEČNJA

Brešan: Na svijetu nema puno glumaca poput Kreše Mikića

NAJVEĆI HRVATSKI REDATELJSKI HITMEJKER O NJEGOVOM NESTRPLJIVO OČEKIVANOM NOVOM FILMU 'SVEĆENIKOVA DJECA', POTENCIJALNOM MEGAHITU KOJI U KINA KREĆE 3. SIJEČNJA
Otočni svećenik (Krešimir Mikić), trafikant (Nikša Butijer) i apotekar (Dražen Kühn) buše kondome kako bi povećali natalitet u “malome mistu“ i smanjili “grije” lokalnog stanovništva. Takva postavka stvorena je za komediju. Zato je najveći hrvatski hitmejker Vinko Brešan odlučio dramu “Svećenikova djeca“ pretvoriti u komediju, žanr u kojem pliva kao riba u vodi (“Kako je počeo rat na mom otoku“, “Maršal“).

- Matišićeva drama ima jedan jak humorni diskurs. Kad smo prvi dan sjeli raditi scenarij, Mate i ja postali smo toga svjesni. O čemu se ovdje radi? Jedan svećenik je odlučio bušiti kondome ne bi li povećao natalitet u svom mjestu. To je artificijelna situacija. Teatar koji je sam po sebi artificijelan podnosi takvu situaciju za dramu, ali ne i film. Naprosto, film je puno veće oponašanje stvarnosti i postoji samo jedan žanr u kojem je takva situacija moguća - komedija. Komedija baš traži takve bizarne, čudne situacije da bi se oko njih rasprela neka priča i zato smo odmah odlučili da idemo žanrovski vrlo jasno odrediti film – govori nam Brešan dok sjedimo na udobnim foteljama dvorane 3 zagrebačkog “Cineplexxa Kaptol“ i otkriva da se nikad nije toliko pripremao kao za ovaj film, ni na nivou scenarija, ni na nivou kadriranja, ni na nivou casta.

- Glumački cast birao sam nekih godinu i pol dana pred snimanje i to sam radio apotekarski precizno. Neki vrlo ozbiljni glumci dolazili su na audicije za koje znam da su vrhunski, ali ja sam morao sam sa sobom doći do spoznaje tko može biti za koju ulogu, a tko ne može. Nadam se da se to može osjetiti na filmu, da se nakrvilo i naradilo – veli Brešan.

- Može li se film shvatiti kao nastavak hitova “Kako je počeo rat na mom otoku“ i “Maršal“, treći dio vaše trilogije o ljudima i otocima?

- Bojim se da je ovdje silom prilika bio otok. Naime, radnja “Svećenikove djece“, drame, zbiva se u nekom neimenovanom gradu. Kako je moguće u gradu kontrolirati natalitet? Nikako, jer ima 100 trafika, a otok ima jednu specifičnost. Ja ljetujem u Milni na Braču i znam da ima samo jedna trafika. Kad bih želio kupiti kondom, samo tu to mogu napraviti. Otočno mjesto ima i samo jednu apoteku. Tko kontrolira tu jednu trafiku i apoteku, taj kontrolira kontracepciju. Prema tome, ova priča je na otoku moguća, u gradu nije. To je razlog zašto smo se odlučili ponovno za otok. Sad to izgleda kao trilogija, ali neću to reći jer možda je dio tetralogije ili nečeg još šireg. Otkud znam da neću opet snimati film s otokom ili nekim drugim geografskim dalmatinskim pojmom u centru fabule...

- Je li Vas na prvu dobila postavka “Svećenikove djece“ za koju lik biskupa (Lazar Ristovski) u jednoj sceni metafilmski kaže da je genijalna?

- Nije baš na prvu, dugo se to točalo. Taj dramski tekst postoji 16 godina. Pročitao sam ga i jako mi se svidio. Vidio sam da tu postoji film, no sam u sebi nisam našao neka jednostavna rješenja. Nisam ih osvijestio da bih ga bio spreman raditi. Onda sam u međuvremenu snimio još dva filma i negdje prije tri godine došao sam do nekog ključa: komedija, žanr, otok. To su neka tri elementa koja se sada nameću sami po sebi, ali nije baš tako lako. Treba doći do te jednostavnosti da mi sve nekako sjedne u glavu i kažem Mati: “Ajmo raditi scenarij, želim snimiti film o tome!“...

- S Krešimirom Mikićem surađivali ste na drami “Svjedoci“. Kad ste uočili njegov komičarski potencijal?

- Već jako dugo znam da je Krešo Mikić sjajan komičar. U teatru je tumačio čitav niz komičnih uloga i beskrajno je duhovit. Od prvoga dana rada na scenariju on je bio osoba koja će ili glumit svećenika ili film nećemo snimiti. Kad sam radio na “Svjedocima“ s njim, vidio sam da je glumac velikog talenta i visoke koncentracije, ali ovo je specifičniji zadatak. Ovaj glumac drži četiri kantuna kuće. On je u svakoj sceni, nositelj je radnje, emocija, drame, komedije, svega. Sve što postoji u filmu on nosi na plećima.

Moram priznati da tu vrstu koncentracije još nisam vidio do ovog filma. Možda će ovo sad što ću reći biti patetično ili pretenciozno, ali garantiram vam da ovakve kategorije glumaca ima u svijetu jedno 40 do 50, ne više. To je, naravno, velika sreća za redatelja. Kad dođete na scenu, Mikić nudi. Nudi mnogo i vi u toj situaciji birate ono što vam paše u danom trenutku. Radeći s Krešom, imao sam sitne intervencije, s time da bi, kad bih krenuo prema njemu nakon repeticije, on već znao što ću ja reći. Komunikacija je skoro bila nepotrebna.

- Uvijek je teže praviti komediju, zar ne?

Krešimir Mikić
- Teža je komedija, da. Neki kažu da je komedija općenito najteži žanr i u pravu su. Kod komedije ima jedna vrlo surova stvar. Počinje film, uđete u dvoranu i nakon pola sata znate jeste li uspjeli ili niste. Kad napravite dramu, jako dugo ne znate jeste uspjeli ili ne. Tek možda kad pročitate kritike, čujete komentare... Na komediju se ljudi smiju ili ne smiju. Ako se ne smiju, vi ste fulali. Točka. Surovo je to.

- Može li koja rečenica filma postati opće mjesto kao “paštašuta“?

- Što će publika prepoznati, to ja ne znam, nemam pojma. Kad sam pravio “Otok“, nisam znao da će “paštašuta“ ući u jezik. Sve ovisi o reakciji publike, ja tu ne mogu ništa.

- Zanimljive su scene svećenikova zamišljanja kad mu trafikant pripovijeda kako se drugi seksaju, snimljene na bijeloj, “rajskoj“ pozadini.

- To je rajska pozadina, sigurno. Čujte, bavim se likom svećenika. Ako se već bavim likom, moramo i Mikić i ja na određeni način ući u njegov unutrašnji život, u asocijacije koje on stvara. To je dio komedije. Moramo, dakle, znati što ga opsjeda, koje muke ga muče, koja su njegova iskušenja... Sve su to bitne stvari ako se idemo baviti likom svećenika, a kako ću to drukčije pokazati nego ovako. Bolji način nisam imao.

- Jedan vodi HDZ (Marinko Prga), drugi SDP (Stojan Matavulj)“, čujemo u filmu, a potom vidimo da obojica, dakle, HDZ-ovac i SDP-ovac - spavaju zajedno. Provokativno?

- Čujte, sve što ste u ovom filmu vidjeli pripada nekom mom svjetonazoru. Stojim iza svakog svog kadra i rečence koja je izgovorena. Matišić i ja tako vidimo politiku danas - pred kamerama svađa, a kad se kamere isključe, ljubav do groba (smijeh).

- Kad biskup pristane na otok golemom jahtom, jedan lik veli da je “ili tajkun ili mafijaš“. Opet provokacija?

- To je asocijacija lika. To možda ne vidim ja, nego lik. Ali, to je jedno pitanje koje ja samom sebi postavljam, ali nisam prvi, jer se isto od 16. stoljeća postavlja - crkva i bogatstvo. Veliki je novac u igri. Kakve veze ima novac s dušom, ja to ne znam i nikad neću dokučiti, no to je pitanje koje je još Martin Luther kucao o drva. Vječno pitanje.

- Možda i najkontroverzniji trenutak filma, koji bi mogao snažno odjeknuti, (u)slijedi kad svećenik uhvaćen s kondomom priopći biskupu koja je situacija, a ovaj odahne i kaže da je bitno da “nisu djeca u pitanju“.

- Više se bojim da će zazvoniti momenat kad Lazar počne nabrajati zemlje u kojima je to problem. Toga previše ima na svijetu. Komedija je ruganje. Čemu se rugamo? Rugamo se ljudskim manama. Nikad se ne bih rugao institucijama, to je glupo, ali ljudskim manama svakako. Svaki čovjek ima ih obavezu ili pokazati ili se narugati na njihov račun. To je u krajnjem slučaju zadatak prikazivačke umjetnosti - da se bavimo ljudskim manama. Naravno, kroz žanr komedije od ljudskih mana pravimo komediju, to je vrsta ruganja.

- U filmu su blago prisutni i odjeci rata...

- Ne možete praviti film u Hrvatskoj gdje tog odjeka nema. Rat će još, nažalost, biti jako, jako dugo prisutan. Ovaj film nema veze s ratom, samo je jedan od likova bio hrvatski vojnik, pa je takav kakav je. No, ne možete rat zanemariti. Ako se bavite Hrvatskom u totalu, što se film trudi baviti, onda je i to element koji nije nebitan.

- Jesu li “Svećenikova djeca“ promijenila Vaš stav prema Crkvi? Kakav je uopće taj stav?

Svoj stav prema Crkvi nisam promijenio, niti vidim razloga da ga mijenjam. Ja sam agnostik, Matišić je vjernik, ali smo vrlo sličnog svjetonazora. Naime, ja smatram da je evanđelje najznačajniji tekst ikad napisan u povijesti čovječanstva i da se u njemu nalaze odgovori gotovo na sva pitanja koja moderan čovjek pred sebe postavlja.  Treba samo znati čitati. Druga je stvar kako instutucije danas iščitavaju evanđelje. To je neko drugo pitanje.

- Na natječaju za Audiovizualno stvaralaštvo u kategoriji igranog filma za “Svećenikovu djecu” je izdvojen najveći iznos - 4,9 milijuna kuna.

- Gledajte, ovo je produkcijski vrlo zahtjevan film. Tu su crkve, interijeri, eksterijeri, snimanje na otoku... To je jako puno stvari, ali ako ćemo pošteno, ovaj film je snimljen s najmanje novca zato što su svi drugi imali koprodukciju s televizijom koja je u njih uložila milijun, pa čak i dva milijuna kuna. Moj film je isključivo snimljen od sredstava Hrvatskog audiovizualnog centra, što je manje nego što su imali drugi filmovi. Lijepo zvuči “Vi ste dobili najviše“, ali ne, ja sam zapravo dobio najmanje (smijeh).

- Ovo je Vaš prvi film bez potpore HRT-a. Zašto?

- Kad bih krenuo sad elaborirati odgovor na to pitanje, morao bih se baviti bivšom upravom HRT-a, a to je na određeni način, da me ne shvati nitko krivo, tuć mrtvog konja. Da se sad bavim ljudima koji su nekada bili rukovodioci HRT-a... to mi se doista ne da!


- Kako to da krećete u kina početkom godine, odnosno na razmeđi dvije Pule?


- Završio sam montažu prije mjesec i pol dana. Čekati sedam mjeseci s jednim filmom... ne čini li vam se to malo predug period? Kad smo došli kod distributera, predložio je termin početkom siječnja. “To je dobar termin, mi želimo tada“, rekli su, a tko sam ja da kažem da nije tako. Distributeri su stručni i prema njima se ravnam. U krajnjem slučaju, ovo je komedija. Da sam radio neku dramu, možda bih si rekao “Okej, ajde, idem pričekati Pulu da se ipak tamo taj film otvori!“, ali komedija mora raditi sama po sebi. To je film koji je orijentiran prema publici i naprosto se moramo otvoriti u kinima. Sad, koliko će publike biti, to je drugo pitanje...

- To je moje iduće pitanje - u isto vrijeme je početkom siječnja 2006. krenuo “Muškarac bez brkova“ i požnjeo veliki uspjeh.

- “Muškarac bez brkova“ je jedna prekrasna priča i jedan sjajan film koji je sigurno ima razloga zašto je požnjeo toliki uspjeh...

- Vaš film također ima veliki kinopotencijal...

- Potencijal je jedno, rezultat nešto drugo. Jedna stvar je vrlo bitna koju moram reći iz svoje perspektive. Nitko ne radi film zbog uspjeha. Uspjehu se ja veselim ako se dogodi. Ali, kad bih radio film samo zbog uspjeha, onda taj uspjeh sigurno nikad ne bi došao. Ja moram raditi film naprosto zato što ga želim raditi i zato što mi je užasno važno da taj film režiram i ako ga ne snimim, onda ću umrijeti. E, sad, hoće li uspjeh doći... Ako dođe, veselit ću se!

- Zahvaljujući “Koku i duhovima“ i “Sonji i biku“, hrvatski film je sad u puno boljoj fazi nego što je bio kad ste u kina kretali s “Nije kraj“ (2008.). “Svećenikova djeca“ mogla bi zajahati na valu “Sonje i bika“.

- Ja bih volio da svaki mjesec-dva postoji hrvatski film koji će privući pažnju. Čak se i ne mora hrvati s blockbusterima i konkurirati im, što je ionako teško, nego naprosto da imamo film koji može privući pažnju.
Ako imamo pet filmova godišnje koji se publici nametnu, da se o tim filmovima nešto govori, da se vrti neka priča oko njih, to je dobro za hrvatsku kinematografiju i za naš status, ma to je dobro i za blockbustere, za sve.

- U usporedbi s vremenom kad ste plasirali u kina “Rat na mom otoku“ i “Maršala“, sada su dvorane puno bolje, a prikazivačko-distribucijski kanali rašireniji...

- Je, imamo dobro uređene kinodvorane, bolje nego u drugim zemljama regije, ali manje publike. A isti filmovi se vrte. Stotinu tisuća gledatelja “Maršala“... danas je jako teško doći do te brojke. Da ne govorimo o 342 tisuće koliko je imao “Rat na mom otoku“. To je danas nemoguća misija, to ne može nitko, ni “Hobit“...

- “Avatar“ je bio blizu...

- Ali, to su rijetki slučajevi. Posjećenost kinima je pala ne zbog dvorana, nego radi filma. Hitovi koji danas dolaze na mnogo su nižem nivou promišljanja od onih u devedesetima i osamdesetima. Kvalitetniji su na razini specijalnih efekata, ali ljudima je dosta efekata, žele nešto ljudskije. Ja sam trčao gledati “Terminatora 2“ u kino, a i “Terminator 1“ mi je bio super. Jednostavno, pao je nivo proizvodnje, infantilizirao se hollywoodski blockbuster. I sapunice, poput “Sumraka“, na određeni su način okupirale Hollywood svojim simplificiranim emocijama. Interes je pao. Zašto? Zato što ljudi sapunice mogu gledati doma na televiziji.

- Što je s festivalima? Mislite da možete opet doći do A festivala kao s “Maršalom“ i “Svjedocima“?

- Komedije nisu baš festivalska roba, a “Maršal“ je bio specifičan slučaj zbog politike itd. Ne znam. Meni je sad najvažnije da odradimo premijeru, pa ćemo vidjeti što dalje.

marko njegić

Odustao od Pape

Vinko Brešan, kaže, iskreno vjeruje u rečenicu iz “Svećenikove djece“ da je pravih vjernika sve manje i da ljude danas zanima osobni užitak, a ne duša. Što se tiče još jedne “zvučne“ rečenice iz filma, da “nisu svi Hrvati katolici isti, a neki su to samo na papiru“, Brešan nam veli kako misli da će se s time složiti i desni i lijevi.

Može li se u Hrvatskoj živjeti kao redatelj?

- Vrlo teško. Ja snimam film svakih pet godina, što je užasno rijetko. Umro bih od gladi i od žeđi. Radim za ZagrebFilm tako da se posvećujem tome i sad se četiri godine na miru mogu baviti njime.

Krajem 90-ih najavljivali ste akcijsku komediju o atentatu na papu, što danas zvuči potentno, posebice u kontekstu Vašeg novog filma, jer ispada kao neki polunastavak.
- Da, to je bilo 1998., zamislio sam ga više kao akcijski film o jednom potencijalnom atentatu na papu koji ne uspije. Radio sam s talentiranim mladim scenaristima. Nažalost, troškovnik filma je bio preskup, prezahtjevan za hrvatske uvjete i nikad nismo došli do točke da bude blizu realizacije. No, rado bih snimio jedan akcijski film, ali ne na klasičan način.

Naslovnica Kultura