Kultura Kultura

redateljski veteran čiji je novi igrani film upravo krenuo u distribuciju

LEA I DARIJA Branko Ivanda: U New Yorku smo ispraćeni suzama i ovacijama

redateljski veteran čiji je novi igrani film upravo krenuo u distribuciju
IVANDA_BRANKO2-010212.1
Glavni “krivac“ za “Leu i Dariju“ su Branko Ivanda i njegovo “izdajničko srce“. O Leinoj sudbini Ivanda je doznao od prijatelja Branka Polića i Zlatana Gelba slučajno, na jutarnjoj kavi u salonu Židovske općine.

- Tada se tamo moglo pušiti. Divna vremena prohujala s duhanskim dimom. Na zidu je visio mali portret u ulju slikarice Fisher. S portreta su me gledale prodorne crne oči jedne djevojčice. Pitao sam tko je to? Bila je to Lea Deutsch, kazališna zvijezda 30-ih godina, Čudo od djeteta, hrvatska Shirley Temple s crnim loknama. Priča o njenoj sudbini me potresla, ali par dana nakon, kada mi je Relja Bašić predočio prizor iz 1941., kojeg se on vrlo živo sjećao, Lee koja sjedi na klupi, u sivom kaputiću sa žutom židovskom oznakom i satima bulji u veliku zgradu Hrvatskog državnog kazališta, gdje je bila zvijezda, a sada joj je zabranjeno ući, puklo mi je srce – iskreno nam je otkrio Ivanda odakle mu nadahnuće za film.

Kako komentirate što je hrvatska, pa i svjetska javnost, malo znala o nesretnoj sudbini djevojčice Lee?
Ne komentiram! To je jednostavno tako. To je u meni, u vama, u ljudskoj prirodi. Mi smo programirani da zaboravljamo, jer život je nada, a ne zlopamćenje. To je jedan od zaloga produženju vrste. Čega se sjećate, a što ste zaboravili iz Domovinskog rata? Prije dva tjedna prikazivali smo film u New Yorku, u “Lincoln“ centru. Sedam stotina rasplakanih ljudi s ovacijama je ispratilo projekcije. I bilo je na desetke upita, intervjua – kako svijet ne zna za Leu Deutsch? A ja sam siguran da se većina, već za dva do tri dana, okrenula svojim problemima ne misleći više na Leu. Možda se, kod onoga koji je vidio film, tek u kutku mozga, malo smekša jedan programirani agresivni gen. Jer, ljudski je i suosjećati.

Navodno ste se iznimno vezali za njezin lik snimajući film?
- Kada sam u svojoj višegodišnjoj istrazi počeo otkrivati detalje Leinog života, sve više sam bio opsjednut. Kada sam konačno oživio lik Lee u mojoj maloj predivnoj glumici Klari Naki, ona je zauvijek postala dio mene. Što radio da radio, kroz mene će zauvijek reagirati i jedno novo biće – Lea Klara. Ne možete zamisliti kako je na mene djelovalo, kada sam na tavanu Leine kuće našao zaboravljeni stari sanduk s Leinim notama, zahrđalim klizaljkama i malim drvenim trokutom na kojem je fonetski pisalo Lea Dajč IIb razred.

Mislite li da se filmovi o holokaustu moraju snimati često da se strahote ne zaborave?
- Svaki narod ima svoje pogrome, ali povijest židovskog holokausta je posebna, strašna, nevjerojatna. Sasvim sigurno tome doprinose i filmski dokumenti. To je jedini masovni zločin u povijesti čovječanstva čiji prizori su nam stalno pred očima, jer je sniman. Na Filmskom festivalu u Izraelu su nagradili film “Lea i Darija“, jer je imao potpuno drugačiji pristup holokaustu od uobičajenog. A očito je, kao i svugdje do sada, primljen vrlo emotivno. Dakle, dokumenti svjedoče strahotu, a fikcija uzburka emocije. Danas jedan klasični holokaust film ne može konkurirati strašnim dokumentima, ali emotivno djelo može i mnogo više. Ja od same ideje do realizacije filma nisam želio snimati prepoznatljivu šemu holokaust filmova. Mene je opčinila i potresla sudbina jednog mladog bića i gorio sam od želje da tu emociju prenesem gledaocima.

U filmu podcrtavate ironiju - dok “Zagreb pjeva i pleše, a sva lica se smješe“, lokalni Židovi postaju meta ustaškog režima.
- Uvažavam ironiju samo ako je duhovita, inteligentna i na račun samoga sebe. Inače, mrzim ironiju, jer ona uvijek pretpostavlja povredu dostojanstva drugog ljudskog bića. A to nije moja osobina. Pjesma “Zagreb pjeva i pleše“ nastala je u mašti našeg velikog glazbenog maestra Alfija Kabilja koji mi je svojom glazbom puno pomogao u rađanju filma. Alfi je zaista veliki talent. Danima smo sjedili uz klavir i tragali kojim tonovima da izrazimo našu gorčinu što, unatoč nastojanju mnogih Zagrepčana, nitko nije uspio spasiti Leu, brata Sašu i majku Ivku. “Zagreb pjeva...“ prije je izraz nemoći i tuge nego ironije.

LEA I DARIJA 2
Klara Naka u sceni iz filma 'Lea i Darija'
Koliko ste dugo tražili glavnu glumicu filma Klaru Naku za ulogu “ni djeteta ni djevojke“? Koliko je djevojčica bilo na audiciji?
- Tri godine prije samog snimanja, počeo sam tragati za malim glumicama. I odabrao sam ih u više navrata, ali sam svakih šest mjeseci morao mijenjati odluku. Naime, kod djevojčica period između 11. i 13. godine je kritičan. Danas imate pred sobom dijete, a već sutra pred vama stoji djevojka. A zahtjevi su bili strogi – moraju biti djevojčice, ni žene ni djeca, odlične plesačice step plesa, nadarene glumice! Provjerio sam više od 500 djevojčica iz cijele Hrvatske i Slovenije. Na kraju sam imao sreću. Pojavile su se divne, nadarene i vrlo bistre Klara Naka i Tamy Zajec – Lea i Darija.

Koliko se razlikuje redateljski pristup prilikom rada sa starijim glumcima i djecom/mladim ljudima, k tome s malo i nimalo iskustva?

- Nema baš nikakve razlike. Rad s glumcima je jedan od najljepših segmenata našeg posla. Mogao bih satima pričati o tome. Svaki glumac je svemir za sebe, a vi morate biti i psiholog i psihijatar i, što je najvažnije, morate imati puno ljubavi. Jasno, poznavanje zanata je nužno, ali vi morate voljeti glumca, morate voljeti ljude.

Na koju publiku ciljate s “Leom i Darijom“, mlađu ili stariju?
- Od 9 do 99 godina. Dođite ljudi u kino! Priredili smo vam 100 nezaboravnih minuta. Izvanredne plesačice, dobra stara glazba, ljubav, ples i suze - puno emocija! To ste vrlo rijetko vidjeli u hrvatskom filmu! A možda, usput, i potaknemo vašu savjest. Možemo li ovo nazvati ironijom?

Film je obojan ružičastim tonovima, cijepljen od nasilja i uznemirujućih prizora. Da je snimljen u Americi, vjerojatno bi dobio PG predikat.

- Bit svake drame je u kontrapunktu. Uvijek sam izbjegavao eksplicitnu poruku. Bit mojih filmova je emocija, a među brojnim odličnim osvrtima, našla se i poneka negativna. Mahom kod hrvatskih novinara. Jedna novinarka je napisala da u ovom filmu nema emocija! To me zaprepastilo. Ta konstatacija više govori o osobi koja ju je napisala nego o filmu. Ono što me najviše uzbuđivalo je upravo, kako vi kažete, ta prividno ružičasta slika svijeta u koju se poput zmije otrovnice uvlači zlo. Zar je trebalo prikazati ubijanja, klanja, bodljikavu žicu i djecu koja umiru od gladi? Ono što pripada dokumentaristici? Toga imate u TV vijestima koliko hoćete kao i u holokaust filmovima Spielbergovih epigona. Nije mene toga strah, ali mislim da je ovaj put koji sam odabrao daleko snažniji. Uostalom, to je moj put, događaji kako sam ih ja doživio i publika ih prima sjajno, otvorena srca. Mogao bih reći da je moj credo Thomas Mannova rečenica: “Oblačim se uredno, građanski, jer kada bi se bura koju imam u duši vidjela i na mojem odjelu, to bi bilo nepodnošljivo“.

Koje ste filmove o holokaustu gledali za “zagrijavanje“? Određena vedrina podsjeća na “Život je lijep“, a tragične note na “Dječaka u prugastoj pidžami“?
- Nikada ne gledam filmove za “zagrijavanje“! Film, kao knjiga ili glazba, moj je život. Uvijek uz mene, uvijek u meni. Cijenim Benignijev duh, a za “Dječaka u prugastoj pidžami“ mislim da je hladna konstrucija koja me nije impresionirala.

Šarate po žanrovima na relaciji povijesna/ratna drama, mjuzikl, film za djecu i tragedija o holokaustu.
- Ne nasjedam ideji o žanrovima. “Šaram“, kako se to vama čini, jer imam već godina kao stara maslina. Ali, ako pažljivije analizirate, vidjet će te da je emocija uvijek ista. Burna, ali stabilna.

Mislite li da bi film možda bio još bolji da ste se opredijelili za samo jedan žanr, recimo klasični “biopic“?
Ponavljam, ja se nisam opredijelio za jedan žanr već za jednu emociju. Pogledao sam retrospektivnu izložbu Sanje Iveković u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Ona je čitav svoj život posvetila protestu. Ne znam da li je to umjetnost, to nije ni važno, ali ako je protest također jedna vrst emocije, onda će te vidjeti da u tom šarenilu izložaka dominira samo jedna emocija. Kao i kod Coppole, Leana, Reada, Tarkovskog...



Film je izvanredno snimljen sa – za domaće pojmove – prijelomnim, pa i eksperimentalnim, miješanjem dokumentarnog i igranog, a imali ste i računalne zahvate na dupliranju kostima u sceni s punim auditorijem HNK-a. Koliko je sve to bilo zahtjevno za vas i snimatelja Mirka Pivčevića?
Taj postupak miješanja fikcije i činjenica, dokumentarnog crno-bijelog i uglancanog kolora bio je moja ideja od početka. Želio sam pojačati dojam istinitosti. A u kazalištu smo imali novaca samo za 40-ak statista, a trebalo je napuniti gledalište. Tih 40 osoba smo selili po gledalištu, a računalni genije Tomica Vujnović ih je obradio. Dojam je izvanredan. Puno gledalište! Pivac je posebna priča. On i ja, dva Dalmatinca s istim stilom. Smješak na licu, a iznutra napeti kao puške u obrani svojih pozicija. Našli smo se fantastično, i kao kreativci i kao ljudi. Rezultat je vidljiv. Pivac je veliki talent, nasljednik velikog Tomislava Pintera.

Da ste imali budžet, biste li snimili da se, po uzoru na rukovanje Forresta Gumpa s Kennedyjem, neki od likova sretne s, recimo, Poglavnikom iz vjerodostojnih dokumentarnih sekvenci?
Dobra ideja. Nije mi Forest Gump pao na pamet. Bio sam potpuno u svom filmu.

U crno-bijelima prizori s glumcima u dokumentarnim situacijama projicirate sjetu i nevinost kinematografije 30-ih. Je li to “Lea i Darija“ na neki način vaša posveta boljoj prošlosti filma?
Ipak ste to otkrili! Borio sam se protiv toga, protiv nostalgije, ali čini se da to znalac prepoznaje. Nostalgija otkriva slabosti. Kao da se skidate gol pred tisuću ljudi. Blago li se Felliniju. Čitav svoj život je posvetio nostalgiji. I to bez srama i kompleksa. U tome je njegova veličina. Iz Riminija još uvijek njegova sjena pada preko Jadrana na veliki dio opusa dalmatinskih filmaša.
MARKO NJEGIĆ
TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX

Od 'Konjanika' do 'Lee i Darije'

Između “Konjanika“ i “Lee i Darije“ prošlo je osam godina. Zašto tako duga pauza?
- Zar se jedan život mjeri od filma do filma, od knjige do knjige? Imam u Grožnjanu 50-ak stabala maslina. Neke su vrlo stare, kora im je popucala, ali svake godine uporno rađaju. Kada ne razgovaram s maslinama, pomažem mojoj Lidiji saditi cvijeće. Ove zime ubrao sam 70 litara prvorazrednog maslinovog ulja koje dijelimo prijateljima i rodbini. E, pa ja sam vam kao neko plodno staro stablo masline. Stalno snimam, pišem, pravim i odgajam djecu. Obitelj mi je uvijek na prvom mjestu. U ovih osam godina tragao sam za životom Lee Deutsch, montirao dokumentarni film, napisao dva sinopsisa za igrane filmove, snimio pet TV sapunica i izgubio neke od mojih najbližih: majku, Peterliće, Tadića... I mnogo, mnogo čitam, posebno noviju hrvatsku literaturu. Za mene je svaki posao kreativan, a ponekad napravim i film koji dugo nosim u sebi, ponekad mi Gospodari hrvatske kinematografije ne daju da ga snimim. Tijekom života, na natječajima mi je odbijeno devet scenarija. U ovom trenutku sam duboko u pisanju jednog vrlo delikatnog, intimnog scenarija koji svakako želim snimiti. Radni naslov je “Šum u travi oko njenog groba“.
Vrijeme ste “kratili“ TV serijama/sapunicama. Koliko su vam one bile kreativno izazovne?
- Nisam kratio vrijeme nego sam se ubijao radom po 14 sati dnevno. Snimanje sapunica je iznimno naporan posao. Kao peruanski kopač srebra na 50 stupnjeva Celzijevih i 500 metara dubine. Mi sapuničari često se pozdravljamo na ulasku u studio kao rudari – sretno! Jasno, tu je i užitak, jer znaš da snimaš za brojnu publiku koju europski film može samo sanjati. I izazov je velik, jer su tvoji kreativni potencijali stisnuti skučenim okvirom. A ti moraš biti kreativan unutar tih okvira. Ja sam se uvijek, ali baš uvijek, u životu vodio kršćanskim principom: sve što vrijedi uraditi, vrijedi uraditi najbolje što možeš. Jednog dana sam sreo velikog hrvatskog kipara Gračana koji je autor skulpture Marije Jurić Zagorke. Pitao me što radim. “Sapunam“, odgovorio sam. On me ozbiljno pogledao i rekao: “Ne podcjenjuj svoj posao! Jednog dana će se to spominjati u vrlo pozitivnom kontekstu!“. Spontano smo se obojica okrenuli prema njegovoj Zagorki, koja je smještena u Zagrebu, u blizini Krvavog mosta. Od tada, kada mi i nije lako odgovarati na podcjenjivačka pitanja, pred očima mi je M.J. Zagorka.

Naslovnica Kultura
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last