StoryEditor
Arhitekturakreacija i angažman

Više me zanima kako osmisliti uvjete kolektivnog priuštivog stanovanja nego imaginirati peterokatne vile s bazenom, kaže arhitektica Ana Dana Beroš

14. srpnja 2020. - 08:00
Ana Dana Beroš: Društveni sustav treba iznjedriti regulatorne osnove i mehanizme kontrole, koji danas izostaju, da bi se prostor planski oblikovao i spriječilo prostorno profiterstvoDarko Tomaš/hanza media

Arhitektica Ana Dana Beroš (40), koja posljednjih godina umjetničku inspiraciju crpi iz potresne migrantske problematike, istaknuvši se posebno na Venecijanskom bijenalu 2014. godine, spojila je svoj rad s aktivizmom te je ove godine bila jedna od rijetkih arhitektica u utrci za Sabor.

Diplomirala je na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u 2007. godine. Široj javnosti poznata je kao jedna od autorica HRT-ove emisije "Točka na A", posvećene suvremenoj hrvatskoj arhitekturi, čiju je produkciju vodila kao dopredsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata. Inače je praksu stjecala u nekoliko arhitektonskih ureda u Hrvatskoj, Finskoj i Brazilu, gdje je čak i sama gradila favele, a radila je i na idejnom projektu male klinike u Tanzaniji. Među ostalim, uređuje i časopis za arhitekturu "Oris".

Vaš rad zamijećen je u Veneciji 2014., kada vas je u svoj tim kustosa odabrao svjetski renomirani arhitekt Rem Koolhaas. Predstavili ste se s projektom "Intermundia", s kojim ste bili i među sedam finalista ugledne svjetske arhitektonske nagrade "Wheelwright Prize" Sveučilišta Harvard. Što je "Intermundia"?


– Usudila bih se reći da je projekt "Intermundia" bio jedan od prvih glasova s rubova Europe i naviještanje tzv. izbjegličke krize u našim krajevima. Ta je kriza opipljivu stvarnost u našim krajevima dosegnula stvaranjem tzv. Balkanske rute početkom 2016. godine. Projekt je prikazivao talijanski otočić Lampedusu kao metaforu pritvorskih uvjeta pri ulasku u "Tvrđavu Europu". Ulaskom u mračan kubus posjetitelj je gubio osjećaj za prostornost i vlastito tijelo. Osjećaj je vrlo sličan onome kakav, pretpostavljam, ima čovjek iskorijenjen iz svoje postojbine, bačen u borbu za goli život.

KAPITALISTIČKA PJEŠADIJA

Govorili ste o poveznici između ilegalnih migracija i migracija prekarnih radnika. Bilo je to prije pet godina, kada ste upozorili da se oba pitanja itekako tiču Hrvatske. Koliko je u Hrvatskoj od tada do danas pokazano sluha za oba problema? 


– Za mene je važno da tzv. nezakonite migrante promatramo i u kontekstu prekarnih radnika općenito. Europsko tržište rada još će dugo trebati radnike koji mu nedostaju, ali i bolju zaštitu od diskriminacije i čvršća radna prava svakoga tko na tom tržištu želi naći svoje mjesto. Mnogi od nas suvremeni su nomadi – iseljenici, doseljenici, izbjeglice. Htjeli to ili ne, neka smo vrsta lake pješadije globalnog kapitalizma. U akutnoj pandemiji uvjeti rada prekarnih radnica i radnika postali su još složeniji, a njihove egzistencije još ugroženije. Ne čudi što je u takvoj situaciji pitanje migranata gurnuto pod "šumski" tepih. Dok nas država uvjerava da je sve po zakonu, postoje opravdane sumnje i dokazi o sustavnom nasilju koje provodi hrvatska policija prema izbjeglim ljudima.

image
Ana Dana Beroš: Arhitektura nikad nije bila autonomna umjetnost, uvijek je bila uključena u društvene procese i politički kontekst u kojem je stvarana
Darko Tomaš/hanza media

S kolegom Matijom Kraljem obišli ste tzv. Balkansku rutu predstavivši potom "Bilješke iz Grčke" na izložbi u Galeriji "Nova" u Zagrebu 2017. godine. Pretpostavljam da ste prepuni dojmova?

– S videosnimateljem Matijom Kraljem pratila sam tzv. Balkansku rutu, od tranzicijskog centra Dobova, preko makedonsko-grčke granice i pograničnog izbjegličkog naselja Idomeni, sve do grada Mardina u sjevernoj Mezopotamiji, na tursko-sirijskoj granici. Na grčki otok Lezbos vraćali smo se nekoliko puta jer je tamo jedno od najozloglašenijih prihvatilišta za migrante "Moria".

"Bilješke iz Grčke" bile su umjetnički rad u nastajanju koje su dobile naziv "Geotrauma". Dominantna slika toga rada, brdo napuštenih prsluka za spašavanje na otoku Lezbos, metafora su naše ranjivosti i pitanja što ostavljamo čovječanstvu u naslijeđe. Nasuprot tom simboličkom groblju prizor je stvarnog groblja bezimenih, muškaraca, žena i djece. I danas me te slike proganjaju.

Migracije vas zaokupljaju, objasnite poveznicu s arhitekturom?

– Da, migracije me zaokupljaju i osobno. Obitelj mojega oca, kao i mnoge druge dalmatinske obitelji, bila je u izbjeglištvu u El Shattu u Egiptu krajem Drugog svjetskog rata. O arhitekturi većina ljudi razmišlja kao o trajnim građevinama, no povijest čovječanstva pokazuje nam da su ljudi živjeli u privremenim nastambama, kao što žive i danas – u prihvatilištima, radničkim barakama, kontejnerima, u kartonskoj kutiji. Kao arhitektica ne mogu zatvoriti oči na takve prostorne uvjete koji više govore o našoj krhkosti nego o našoj slobodi. Zato me valjda više zanima kako osmisliti uvjete kolektivnog priuštivog stanovanja negoli imaginirati peterokatne vile s bazenom. Primjerice, u Grčkoj, u izbjegličkom logoru Xerso u neposrednoj blizini Idomenija, s kolegom Matijom te volonterima organizacije "Are You Syrious?" i izbjegličkom djecom, stvarali smo zajedno i školski program i vlastitim rukama gradili konstrukciju privremene škole u ljeto 2016. godine.

NAGRADA 'NADA DIMIĆ'

Kako biste u najkraćem objasnili vezu politike općenito i arhitekture? 

– Arhitektura nikad nije bila autonomna umjetnost, uvijek je bila uključena u društvene procese i politički kontekst u kojem je stvarana. Još kao studentica arhitekture, zajedno s kolegicama i kolegama, osnovala sam "Odred za arhitekturu savjesti – ARCHIsquad", baveći se društveno odgovornim projektima poput besplatnog arhitektonskog savjetovališta za građane "hitnaArhitektura" do organiziranja predavanja svjetski poznatih arhitekata o prostornoj pravdi.

image
Ana Dana Beroš: Migracije me zaokupljaju i osobno. Obitelj mojega oca, kao i mnoge druge dalmatinske obitelji, bila je u izbjeglištvu u El Shattu krajem Drugog svjetskog rata
Darko Tomaš/hanza media

Kolika je odgovornost arhitekata u devastacijama prostora? Nekada smo imali urbanističke zavode, trebaju li nam opet?


– Stajalište da je arhitektonsku djelatnost dovoljno ograničiti na građevinsku parcelu i maksimalan broj kvadrata vrlo je opasno, ali, nažalost, trenutačno vrlo zastupljeno. Za vrijeme Jugoslavije postojali su uvjeti za sustavno promišljanje i planiranje prostora. Takvi uvjeti akumulirali su zavidnu ekspertizu i znanja u humanijem i kvalitetnom oblikovanju naselja i prostora te su jedno od njihovih žarišta bili i urbanistički zavodi. Nažalost, prelaskom na tržišni model upravljanja prostorom politika je odbacila sva sakupljena znanja. Arhitekti po prirodi posla moraju surađivati s investitorom te se u neoliberalnom kapitalističkom sustavu nalaze na razmeđu privatnog i javnog interesa, koji se vrlo rijetko susreću. Upravo društveni sustav treba iznjedriti regulatorne osnove i mehanizme kontrole, koji danas izostaju, da bi se prostor planski oblikovao i spriječilo prostorno profiterstvo. Želimo li našu životnu sredinu oblikovati na humaniji i održiviji način, svakako trebamo opet izgraditi institucije poput nekadašnjih urbanističkih zavoda.

U kojim ste akcijama građanskog neposluha sudjelovali? 


– Istražujući migracije, imala sam priliku upoznati nevjerojatne aktivistice i žene okupljene u transmigrantskom kolektivu "Žene ženama", s kojima sam sudjelovala u Noćnom maršu ulicama Zagreba, te nedavno pružajući podršku pokretu "Black Lives Matter". Kolektiv "Žene ženama" upravo je primio priznanje "Nada Dimić". Sudjelovala sam i u inicijativi "Dosta je rezova!" koja okuplja kulturne radnice u borbi protiv prekarnog rada.

Protiv Beroša u desetoj jedinici

Na izborima ste se pridružili platformi Možemo!, bili ste na listi u 10. izbornoj jedinici, a živite u Zagrebu?

– Pokazalo se da građanske inicijative vođene javnim interesom itekako mogu promijeniti tijek donošenja odluka koje negativno utječu na društvo i prostor. Priključila sam se koaliciji Možemo! jer je stvaranje uvjeta za dostojanstven život svih građana jedan od naših zajedničkih prioriteta. Preko oca sam povezana s Makarskim primorjem, točnije Krvavicom, poznatijom po dječjem lječilištu arhitekta Rikarda Marasovića iz 1964. godine. Taj je arhitektonski dragulj, uz Dječje selo u okolici, namijenjen prodaji, što svjedoči o nesuvisloj i bezidejnoj politici upravljanja državnom imovinom. Budući da podržavam društveno održivu prenamjenu javnih prostora, priključila sam se brojnim aktivistima na listi za 10. izbornu jedinicu, poput Đure Capora koji se s kolegama iz "Srđ je grad!" izborio za poništenje profiterske i destruktivne izgradnje apartmana prikrivenim u projektu golf-igrališta u Dubrovniku.

Je li vam Vili Beroš nešto u rodu?
– Ne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

17. rujan 2020 15:40