KolumneVIJESTI I KONTEKSTI

Višnja Starešina: Na izborima biramo između Istoka i Zapada

Piše Joomla\CMS\User\User

Hrvatska se priprema još jednom odglumiti demokratske izbore. Imamo naizgled sve potrebno za izbornu proceduru: političke stranke i strančice su spremne, agencije za istraživanje javnog mnijenja predviđat će rezultate prilagođene njihovim naručiteljima, gurui komunikacijskih vještina ekspertno će iščitati body-language i obični language kandidata, politički analitičari će kirurški secirati stranke i biračko tijelo od lijevog do desnog preko centra, modni analitičari će (barem glavnim) izbornim takmacima skenirati styling i image.

Pitanje - što zapravo biramo?

Elektronički su nam mediji već isprogramirali desetke medijskih predstavljanja, uniformiranih sukladno zakonu, u kojima će nam ispričati niz nebitnih stvari o strankama i njihovim programima, s glavnom porukom kako je svejedno birali mi ili ne birali, jer sve je to nekako isto.

A kad je već isto, onda je najbolje i ne mijenjati, zar ne? Cijeli taj sustav trudit će se da saznamo sve, osim onog najbitnijeg - što mi zapravo ovaj put biramo. Biramo li između koalicije A i koalicije B, stranke C i stranke D. Ili je nešto drugo, nešto veće posrijedi?

Ohrabrujući SDP-ove birače uoči drugog kruga posljednjih predsjedničkih izbora Zoran Milanović je izgovorio ono svoje revolucionarno geslo: Ili oni ili mi. Mnogi su mu zamjerili suviše borbeni izričaj, koji unosi podjelu u narod, što navodno nije primjereno trenutku.

Ja mislim da je u toj jednoj rečenici aktualni predsjednik Vlade baš precizno sažeo načelo političkog djelovanja cijele te mreže neokomunističkih apartčika nove generacije, koje su u sjeni stvaranja države i rata za slobodu uzgojile u višestranačko ruho preobučene komunističke oligarhije, kako bi jednog dana preuzeli vlast i upravljanje državom, onako kako to oni jedino znaju, onako kako su to činili od 1945. do 1990. - eliminacijom svih onih koji nisu mi.

Osobito eliminacijom onih koji su bolji od njih. A takvi su bili većina. Metode su bile različite: od fizičke eliminacije u ranim poslijeratnim godinama do sofistiranijih oblika marginalizacije i getoizacije nepodobnih u kasnijem razdoblju.

Stara demodirana komunistička ideologija je pospremljena kao nešto što se ne nosi više, ali su sadržaj i način upravljanja i vladanja ostali isti, s partijskom podobnošću kao jedinim kriterijem. Samo po tom kriteriju stranački uhljebi bez ikakvih profesionalnih referenci (Maras, Jakovina, Hajdaš-Dončić, Zmajlović, Opačić, Vrdoljak...) mogu biti ministri vrlo zahtjevnih resora.

A osobito je poželjno da najdelikatnije ideološko - političke poslove za partiju odrade hiperambiciozni i hipernekompetentni politički prebjezi za čije ambicije HDZ nije imao sluha, poput politički univerzalnog karijerista Freda Matića i politički nerealiziranog konzervativca Ante Kotromanovića.

Prvi je trebao do kraja razjediniti, difamirati i marginalizirati braniteljsku populaciju.

Drugi je imenovan sa zadatkom da očisti posljednje primjese generacije stasale u Domovinskom ratu iz hrvatske vojske i sustava obrane. Obojica su povjerene im zadatke uspješno izvršila.

Da bi model bio potpun nedostaje kontrola nad slikom svoje vladavine, dakle nadzor nad medijima. I to je Milanovićeva Vlada, uz presudnu pomoć tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića odradila ne trepnuvši.

Gotovo bez otpora promijenjen je zakon o HRT-u, prethodno usuglašen s EK u sklopu pristupnog procesa EU, na način da je državna televizija dovedena pod izravnu partijsku kontrolu, nekad više u službi bivšeg predsjednika Josipovića, danas isključivo u službi Zorana Milanovića i potpore njegovoj izbornoj kampanji. Uz to, partija je ovladala regulatornim tijelom svih elektroničkih medija i učvrstila efektivni nadzor nad većinom pisanih.
Rezultat: mi iz hrvatskih medija danas ne možemo vidjeti da se je Hrvatska mentalno, po modelu upravljanja državom i po načinu upravljanja gospodarstvom vratila u komunizam, u sustav kojim se upravlja isključivo načelom podobnosti, u kojem su kompetencije i rezultati rada nebitni, u kojem su neuspjesi teže vidljivi jer mediji u službi partije produciraju dovoljan broj potemkinovih sela za prikrivanje bijede, u kojem su slobode ispod razine kasnih osamdesetih, kompetitivnost na samom europskom dnu, u kojem je iseljavanje kompetentnih postalo naša sadašnjica.

A useljavanje anacionalnog biračkog tijela, kako bi se dugoročno osigurala vlast, u tom neokomunističkom modelu postaje izvjesna budućnost.

Bez obzira radilo se o stručnjacima iz susjednih istočnih zemalja, ili bliskoistočnoj demografskoj ispomoći, kako je to već navijestila visoka dužnosnica Ministarstva unutarnjih poslova. No nesporno je da taj neokomunistički sustav ima demokratski legitimitet, dobiven na prošlim parlamentarnim izborima.

Vanjskopolitička orijentacija te politike je nužno proistočna, jer neokomunistički supstrat je iskonski suprotan temeljnim vrijednostima stare Europe, koje počivaju na pravnoj državi i slobodnomislećim ljudima.

Premijer Milanović i bivši predsjednik Josipović mnogo su se lakše razumijevali s Rusijom ili Kinom, nego s Njemačkom, a o SAD-u da i ne govorimo.

Lex Perković je bio tek najeklatantniji primjer sukoba Zorana Milanovića s Njemačkom i sa stečevinama europske demokracije i pravne države, u kojem je nastojao obraniti ne samo dvojicu članova bivše komunističke tajne policije od kaznenog progona, već i cijeli bivši komunistički sustav od demokratskog propitivanja njegova totalitarnog karaktera. I to pod cijenu sankcija EU-a.

Samo zahvaljujući prethodnom članstvu u NATO-savezu i EU i izravnim intervencijama američke administracije spriječeno je svrstavanje Milanovićeve vlade u ruski energetski blok, što u perspektivi za sobom povlači i političko svrstavanje. Mnogo im je bliži bio zapadnobalkanski region po čijoj je mjeri proizveden i regionalni kulturni prostor, negoli srednjoeuropska kultura, kojoj su čvrsto zatvorena vrata.

Zato s velikim neprijateljstvom gledaju inicijativu predsjednice Kolinde Grabar - Kitarović ‘Jadran - Baltik - Crno more’, koja ima američku potporu i koja vraća Hrvatskoj njezinu srednjoeuropsku dimenziju, naprasno prekinutu različitim jugoslaveskim i nikad demokratskim državnim savezima od 1918. do 1991.

Zoran Milanović je vanjskopolitički započeo i završio svoj mandat u Londonu, čija je politička konstanta slabljenje hrvatske države u njezino balkansko uvezivanje. U razdoblju kada se (i) na Balkanu ponovno postavljaju granice između Istoka i Zapada, uz sve agresivnijeg Putina i sve ambicioznijeg Erdogana, parlamentarni izbor vladajuće političke opcije u Hrvatskoj za sljedeće četiri godine nije tek izbor između različitih stranaka i različitih koalicija, između različitih PR- koncepata i različitih predizbornih obećanja.

To postaje izbor između Istoka i Zapada, između betoniranja neokomunističkog upravaljanja državom i demokratske tranzicije. Birači doduše o tome neće moći saznati iz mainstream medija. Ali niti 1990. iz medija nisu mogli doznati da biraju između Hrvatske i Jugoslavije.

VIŠNJA STAREŠINA