StoryEditor
KolumneVijesti i konteksti

Višnja Starešina: Mali postupovnik revolucije

Piše PSD.
25. listopada 2015. - 23:31
Povijest se uvijek događa dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Tako je barem govorio Karl Marx, teorijski otac svih komunističkih revolucionara. I dok danas slušam predizborne poruke ex-Kukuriku koalicije, koja se u međuvremenu proglasila Hrvatskom koja raste, pitam se je li moguće da ne slušaju čak ni svog pratatu? Mogu li uistinu, s ozbiljnošću dostojnom tragedije, ponavljati iste etiketirajuće floskule s kojima su ušli u prve višestranačke izbore 1990. godine i doživjeli partijsku tragediju i ne vidjeti koliko je to danas farsa?

Kako je to bilo 1990.

Model s kojim je tadašnji SKH-SDP ušao u prve višestranačke izbore bio je klasični proizvod totalitarnog sustava, nastojanje da se totalitarni sadržaj sačuva i neokrnjen prenese u višestranački i naizgled demokratski sustav. Komunistička partija ili, kako se tada zvala, Savez komunista Hrvatske preimenovala se u SKH-SDP ili kako se tada to zvalo Stranka demokratskih promjena. Poslije se ta Stranka demokratskih promjena ponovo preimenovala u partiju, i to socijaldemokratsku partiju - današnji SDP.

Demokratske i socijaldemokratske promjene su izostale, ali o tome neki drugi put, nakon izbora. No bilo je važno promijeniti ime. U komunizmu su se u svakoj novoj etapi mijenjala imena istim sadržajima: tako je tajna policija najprije bila Roc, potom Ozna, pa Udba i na kraju Služba državne sigurnosti, dok je Komunistička partija postala Savez komunista, koji se uoči višestranačkih izbora preimenovao u SKH-SDP.

Model s kojim je tako preobučena Partija očekivala pobjedu bio je sljedeći: difamirati najozbiljnijeg političkog protivnika (Tuđmanov HDZ) etiketama koje će ga uz baražnu vatru partijskih medija, osobito televizije, toliko ocrniti da postane neprihvatljiv biračima. Uz to, valjalo je stvoriti više desnih surogat strančica koje će imati prepoznatljive lidere, mahom bivše disidente i političke zatvorenike, ali će biti pod stvarnom kontrolom tajne policije, strukturno nesposobne za osvajanje i obnašanje vlasti.

I dakako, valjalo je što više pod kontrolu tajne policije staviti najjačeg političkog protivnika - HDZ. Teorijski sve je izgledalo provedivo. Difamacija protivnika bila je zbilja uvježbana u 45 godina totalitarne vlasti. Uza sve nacionalističko-šovinističko-fašističke etikete tadašnjega HDZ-a i Franje Tuđmana, najjača etiketa je bila da je to – stranka opasnih namjera.

Medijski udar

Propagandni stroj radio je kao sat. A kako i neće kada je, kako je to u svojim istraživanjima utvrdio istraživač udbaških arhiva Roman Leljak, tajna policija davala suglasnost za sva urednička mjesta u državi. Oni na najodgovornijim pozicijama su u to vrijeme pripreme agresije na Hrvatsku morali imati i dodatnu suglasnost vojne obavještajne službe JNA, kolokvijalno KOS-a.

Na čelu tadašnje Televizije Zagreb bio je višestruko provjereni Titov omladinac Goran Radman, stepenicu iznad njega, kao direktor Radio-televizije Zagreb bio je još pouzdaniji Veljko Knežević, koji je nešto kasnije završio kao direktor (veliko)srpske televizije, u okupiranom Kninu, a ispod njih sve provjereni partijski izabranici. Stvoren je i niz surogat strančica, koje su trebale podijeliti dezorijentirane i propagandistički preparirane birače.

Pobjeda je teorijski trebala pasti preimenovanoj Partiji u krilo. Ali dogodila joj se tragedija, cijelom izbornom inženjeringu unatoč. Komunizam je pao u cijeloj Europi, Hrvatska je još dodatno bila ugrožena velikosrpskim pretenzijama, a režimska je propaganda zbog prezasićenosti u jednom trenutku postala upravo kontraproduktivna.

Ne bi mi uopće bilo žao da Milanovićeva koalicija, koja u svojoj biti jest ideološko-politički nereformirana sljednica tadašnjeg SKH-SDP, izgubi parlamentarne izbore. Naprotiv, vjerujem da je to preduvjet za početak istinske demokratske tranzicije u Hrvatskoj, koja je u ovih četvrt stoljeća izostala i koja za posljedicu ima nekompetitivnost države, gospodarstva, obrazovanja, kulture… Ono što mi je ipak neshvatljivo jest ponavljanje navlas istog modela u 2015. godini, kao da je četvrt stoljeća jedna vrlo značajna politička grupacija u zemlji, koja bi trebala biti neka hrvatska ljevica, politički i demokratski stajala u mjestu.
Vesna Pusić i danas govori o HDZ-u kao stranci opasnih namjera, u kojoj vidi „revolucionarne nacionaliste“ kod kojih „ nema prezanja ni pred najradikalnijim metodama revolucionarne političke borbe“, a u te najradikalnije metode uključuje i „plinske boce u Savskoj“.

Dvije velike krize

Ispada da je glavni oporbeni lider Tomislav Karamarko šef opasne revolucionarno-nacionalističke terorističke organizacije čije trojke hodaju s plinskim bocama po gradovima, a ne šef stranke koja je otvorila put višestranačju u Hrvatskoj, stvorila i obranila državu, uvela je u NATO i EU i osoba koja je velik dio svoje profesionalne karijere provela vodeći velike sustave u toj državi poput MUP-a ili SOA-e.

Kao što se na prvim višestranačkim izborima Partija preimenovala u SKH-Stranku demokratskih promjena, da bi stvorila dojam kako je to nešto novo i da je se ne bi pitalo za prethodni 45-godišnji mandat, tako se i Kukuriku koalicija uoči izbora preimenovala u Hrvatska raste, da je se ne bi pitalo za postignuća u prethodnom mandatu, a za svaki je slučaj stavila rast u sam naziv novoimenovane koalicije, baš kao i nekadašnji SKH-SDP demokraciju.
Baš kao i prije četvrt stoljeća ista struktura podupire i nadzire niz surogat strančica, koje medijsko-propagandistički stroj danas profilira kao poželjni treći put, mimo i nasuprot njihovoj realnoj snazi. Medijski preferirani projekt sada je Most, čijeg šefa Božu Petrova, lokalnog metkovskog političara u pokušaju, partijski nadzirani mediji već portretiraju kao da je u svojoj dosadašnjoj karijeri nadmašio uspjehe De Gaullea i Adenauera zajedno. Na čelu medijskog stroja je baš kao i prije četvrt stoljeća partijski dečko koji obećava, Goran Radman, doduše na stepenici više nego što je bio prije četvrt stoljeća.

Danas je on tamo gdje je tada bio odbjegli Veljko Knežević. I kriteriji selekcije su više-manje isti. No još se nešto ponavlja: kriza s kojom se taj stari partijski sustav ne može i ne zna nositi. Prije četvrt stoljeća bili su to politički i gospodarski bankrot komunizma u Europi i velikosrpska agresija. Danas su to migrantska kriza u Europi, koja će u Hrvatskoj prije izbora vjerojatno eskalirati i bankrot hrvatske države koji je pred vratima.

Vjerujem da će te dvije krize zapečatiti rezultat hrvatskih parlamentarnih izbora i poraz Milanovićeve Kukuriku koalicije, ma kako je preimenovao i preobukao. No također vjerujem da je nakon njih bitno napokon naučiti barem mali politički postupovnik komunističke partije kao preduvjet demokratskog razvoja. Da za četvrt stoljeća opet ne bismo gospodarski spas tražili u svrgavanju komunističkog modela vladanja, preobučenog u neku novu odjevnu kombinaciju, dok neka nova Vesna Pusić u oporbi detektira – nacionalističke teroriste opasnih namjera.

višnja starEšina

#VIšNJASTARšINA

Izdvojeno