KolumneVijesti i konteksti

Višnja Starešina: Erdogan kao Sulejman

Piše PSD.
7. studeni 2015. - 19:10
S ovlaštenjem Sabora, u kolovozu 1522. godine, krenuo je stari hrvatski knez Bernardin Frankopan u Europu zatražiti pomoć u borbi protiv Osmanlija. Hrvatska je bila na rubu održivosti, bosanski i kninski paša još prije ljeta osvojili su Knin i Skradin, jedino je Klis još pružao otpor osmanlijskim napadima.

Godinu dana prije osmanlijska je vojska osvojila Beograd, njihovi upadi u još neosvojene hrvatske krajeve bili su svakodnevica, a pohod na srednju Europu, odnosno Habsburšku Monarhiju i tadašnje Sveto Rimsko Njemačko Carstvo, tek pitanje vremena.

Nakon četiri mjeseca putovanja i lobiranja za pomoć, stari je knez uspio pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu izgovoriti svoj “Oratio pro Croatia“ (Govor za Hrvatsku) u kojemu iznimno plastično (danas bi rekli politički nekorektno) opisuje osmanlijski zulum nad hrvatskim katoličkim stanovništvom i moli za vojnu pomoć. Ne samo da bi se spasila Hrvatska, nego i da bi se spriječio daljnji osmanlijski prodor u unutrašnjost Europe.

Turski ‘Memorandum’

Pomoć nije stigla. Tadašnje Sveto Rimsko Njemačko Carstvo imalo je svoje druge prioritete: sukob pape Hadrijana VI. i Martina Luthera, odnosno katoličanstva i reformacije, međusobne kompeticije za prestiž i vanjskopolitički utjecaj između Habsburške Monarhije, njemačkih država, Francuske, Venecije…

Jedino je ugarsko plemstvo tada ozbiljno shvaćalo doslovne vapaje Bernardina Frankopana. Najvećem među velikim osmanlijskim državnicima i vojskovođama sultanu Sulejmanu Veličanstvenom vrata (srednje) Europe ostala su otvorena. Nepune četiri godine poslije na Mohačkom polju Sulejman je slomio ugarski otpor, a godinu dana poslije našao se pred Bečom. U sljedećih dvadeset godina triput se našao pred Bečom, predmetom svojih želja. I njegova posljednja bitka, pod Sigetom 1566. godine, bila je početak još jednog pohoda na Beč.

Mi volimo vjerovati da ga je u tome spriječila herojska obrana Nikole Šubića Zrinskog, koji je zajedno s cijelom svojom vojskom poginuo pod Sigetom, odnosno uvjerljivo izgubio bitku. Istini je bliže da je taj posljednji osmanlijski pohod na Beč ipak spriječila prirodna smrt Sulejmana Veličanstvenog, a ne hrvatska hrabrost niti europska politička mudrost.

U Sigetu će se sljedećeg ljeta obilježiti 450. obljetnica poznate bitke, multidržavnim umjetničkim performansom u kojem će sudjelovati i turski umjetnici. No, aktualni politički trenutak u (srednjoj) Europi kao da je suvremena replika zbivanja prije pet stoljeća. Samo su metode drukčije.

Recep Erdogan
, koji je na izborima prošle nedjelje ponovno učvrstio apsolutnu vlast u Turskoj, uveo je pojam neoosmanizma u svoju službenu politiku, promovirajući ga kao recept za stabilizaciju Balkana, i gotovo politički eliksir za umornu Europu.

Njegov najvjerniji politički suradnik, aktualni turski premijer Ahmet Davotoglu, zapravo je master-mind projekta obnove nekadašnjeg osmanskog utjecaja u Europi, poglavito na Balkanu, ali i na Bliskom istoku i u središnjoj Aziji, a njegova knjiga „Strateška dubina“ za današnju je neoosmansku politiku turske države ono što je za velikosrpsku bio „Memorandum SANU“.

Ključ u Istambulu

Davotoglu je Erdoganu otprilike ono što je Sulejmanu Veličanstvenom bio Mehmed–paša Sokolović. Pogledate li političke angažmane i prioritete Recepa Erdogana danas i Sulejmana Veličanstvenog u 16. stoljeću, uočit ćete veliku sličnost: plan širenja utjecaja na središnju Europu s Balkanom kao svojom bazom, intenzivni angažman na Bliskom istoku, osobito u Siriji, stratešku dubinu djelovanja.

Dakako, za razliku od Sulejmana, Erdogan ne širi utjecaj osmanskog carstva oružjem, već politikom, kulturom, investicijama. U aktualnoj izbjegličkoj krizi, upravo Erdogan drži ključeve europske sigurnosti time što kontrolira migrantski val, čime može umnogome uvjetovati europsku stabilnost i europsku politiku. To otvara Turskoj priliku da postane politički najutjecajnija država Europe.

Kulturološka priprema neoosmanskog projekta, osobito na Balkanu, već je na djelu, pa i preko niza turskih sapunica, okrunjeno onom najpoznatijom o - Sulejmanu Veličanstvenom. Široka i šarolika hrvatska publika, a o „regionu“ da i ne govorimo, plakala je i strepjela nad sudbinama Hurem i Mahidevran, sam Sulejman bio je mračni predmet želja mnogih domaćica, a okrutnost sustava romantično je zapakirana kao egzotika.

Erdoganova Turska je investicijski iznimno prisutna na cijelom Balkanu, gotovo je preuzela BiH (tamo gdje nije Rusija), ima vrlo ambiciozne planove u Hrvatskoj. Zbog neznanja, korumpiranosti ili popustljivosti na drugoj strani, Erdogan vrlo uspješno uvodi pojmove „naše demokracije“ u europski sustav. Ta „naša demokracija“ podrazumijeva da slobode i prava podanicima udjeljuje vladar, kojeg uzusi zapadnih demokracija i pravnih država ne obvezuju.

Usporedba sa sultanom

U vrijeme Osmanskog Carstva sultani su to činili izravno, Erdogan to danas radi zaobilazno preko filtara državnih institucija, ali vrlo efikasno, o čemu svjedoče zatvori puni političkih protivnika, progon oporbenih medija i druge oštrije metode obračuna.

I da, Erdoganu uopće ne smeta da ga doživljavaju kao novog sultana s Bospora. Naprotiv, godi mu ta usporedba, što je dijelom dokazao i nedavno primivši njemačku kancelarku Merkel u raskošnoj pozlati bivših sultanovih odaja u Istanbulu, dok je išla moliti njegovu pomoć u nadzoru migrantskog vala prema Europi.

Dotle na drugoj strani imamo Europu, koja kao da se u (ne)razumijevanju (neo)osmanske doktrine nije pomakla iz vremena kada je Bernardin Frankopan u Nürnbergu uzalud molio za europsku pomoć Hrvatskoj da bi se spasila Europa.

Europa je, naime, ostala jednako egocentrična i podcjenjivačka prema drugima i drukčijima. Ona može razumjeti i na neki način joj je normalno da ona želi politički, ekonomski i/ili kulturološki podčiniti Tursku, ali joj je teško razumljivo da bi Turska mogla i poželjeti politički, ekonomski i kulturološki podčiniti Europu. A kamoli da bi u tome mogla i uspjeti.

Stara Europa bavi se razlikama u odnosu prema migrantima između katoličkog bavarskog premijera i protestantske savezne kancelarke. Još uvijek se nada da će s nekoliko milijardi eura uspjeti kupiti Erdogana da odustane od svojeg neoosmanskog projekta, koji je projekt stoljeća i povijesni revanš. Još uvijek ne želi misliti kako će se nositi s uvjetima koje će joj sljedećih godina postavljati Erdogan u zamjenu za smanjenje migrantskog pritiska.

Više se voli baviti marginalijama, poput žice na granicama, nego onim bitnim: kako integrirati nove stanovnike, a pritom ne gubiti vlastiti identitet. Još uvijek sumnjičavo gleda mađarskog premijera Viktora Orbana, koji politički nekorektno ponavlja ono što uljuljkana stara Europa ne želi čuti, da ne bi morala misliti.

Nema se što reći

Kao i prije 500 godina, stara Europa nada se da će se (neo)osmanski projekt zaustaviti negdje na Balkanu, da će njezin problem riješiti netko treći. I ne vjeruje da bi sultan Erdogan baš želio krenuti na Berlin. Ona još uvijek nije razumjela što joj je želio reći Bernardin Frankopan u svojem povijesnom „Oratio pro Croatia“. U Hrvatskoj pak vlada predizborna šutnja. A i da nije tako, ne bi se imalo što reći.