KolumneVijesti i konteksti

Višnja Starešina: Crna Gora kao jadranski Krim

Piše Joomla\CMS\User\User
31. listopad 2015. - 19:04
Srbijanski premijer Aleksandar Vučić obilato šopingira oružje u Moskvi, kažu za nekih pet milijardi dolara, uključujući i raketne sustave. Dobro, možda neće sve to morati platiti, možda će ga predsjednik Putin i darivati. Jer, Putinu je jako važno da Srbija postane čvrsta ruska vojna ekspozitura na Balkanu. A i Vučić to želi. Istodobno, američka strana ne ostaje bez odgovora.

Baš u vrijeme Vučićeva ruskog šopinga, u Split iz Crnog mora stiže “Porter”, moćni raketni razarač američke vojske, koji će usput malo i provježbati s Hrvatskom ratnom mornaricom. A kopnenim putem u Zagreb i Petrinju dolazi čuvena 173. zračno-desantna brigada američke vojske, inače nadležna za stratešku obranu Europe, sudionica svih značajnih operacija američke vojske od Iraka do Afganistana.

Nakon boravka na Baltiku, sad se vraća u svoju bazu u talijansku Vicenzu, uz demonstraciju snage, vojne suradnje i druženja s građanima na putu kroz države NATO saveznice. Poruke vojske i oružja su jasne i nedvosmislene: SAD je odlučan uvesti Crnu Goru u NATO savez.

Ni novi rat nije isključen

Putinova Rusija i Vučićeva Srbija jednako su odlučne to spriječiti. Crna Gora je danas sigurnosno najosjetljivija točka u Europi. Događanja (srpskog) naroda koje smo prije desetak dana gledali u Crnoj Gori vjerojatno su samo uvertira u veći sukob. Pritom ni rat nižeg intenziteta nije isključen.

A gdje smo mi, mi kao hrvatska državna politika? Mi smo tu u susjedstvu, ali kao da ne znamo i ne vidimo, kao da nas se ne tiče što se to događa, kao da ne znamo čak ni na čijoj smo strani, iako smo članica NATO saveza.

Štoviše, neki potezi potiču sumnju da možda želimo ponoviti crnogorski model u ponešto izmijenjenom obliku.

Zato valja podsjetiti na koji je način Crna Gora postala najeksplozivnija točka u Europi. Nakon izgubljenog rata za veliku Srbiju devedesetih godina prošlog stoljeća (Hrvatska, BiH, Kosovo), i „drugo oko u glavi“, kako je Slobodan Milošević tepao Crnoj Gori, uspjelo je 2006. godine mirnim putem ostvariti svoju neovisnost, uz snažnu potporu SAD-a te uz iznimnu političku snalažljivost i lukavstvo najjačeg crnogorskog lidera Mila Đukanovića.

Ali tu ne završava priča o bitki za nadzor nad istočnim Jadranom između Rusije i SAD-a na globalnoj razini, odnosno Srbije i Crne Gore na regionalnoj razini. Tu počinje tek nova epizoda u kojoj Rusija i Srbija nastoje preuzeti Crnu Goru iznutra – uz pomoć ruskih investicija, demografskog inženjeringa, jačanja uloge Srpske pravoslavne crkve, bildanja srpskih političkih stranaka u Crnoj Gori.

To preuzimanje iznutra, ekonomijom i demografskim inženjeringom, tradicionalno je najslabija točka američke politike, a tradicionalno jaka strana bivše sovjetske, odnosno velikoruske politike i njihovih blizanaca bivše jugoslavenske, odnosno velikosrpske politike.

Krim je najpoznatiji proizvod takvog neprijateljskog preuzimanja iznutra, a Crna Gora njegov najeklatantniji regionalni proizvod. No sličan se scenarij odvija i u Hrvatskoj. Izražen je ruski interes za ulaganja uz jadransku obalu, a osobit je fokus na južnodalmatinsku obalu i dalmatinske otoke.

Bliski Putinov prijatelj Konstantin Gološćapov, izgradio je u Šipanskoj luci, koja je strateška točka za obranu Dubrovnika s mora, ljetnikovac koji više sliči bazi za nadgledanje i operativno planiranje.

Dok iznimno vješti zahumsko-hercegovačko-primorski vladika Grigorije u maniri pravog specijalca jača srpstvo u jugoistočnoj Hercegovini, hrvatska Vlada vrlo benevolentno promatra kako ruski kapital preuzima hrvatski jug. Štoviše, Zoran Milanović i njegovi ministri ovih se dana hvale operacijom koja je sigurnosno vrlo
upitna: u tehničkom mandatu daju ruskom investitoru koncesiju za izgradnju velikog turističkog kompleksa u Kuparima, čiju je stratešku poziciju valorizorao još Veljko Kadijević izgradivši ondje veliko odmaralište JNA.

Rusija na Jadranu

Sigurnosno je još suspektnije to što je na čelu te operacije kao šef Vladine Agencije za državne nekretnine Mladen Pejnović, bivši Titov omladinac, prema podacima dostupnim u medijima formacijski blizak obavještajnoj službi bivše JNA, a karijerno vezan uz Rusiju. No Zoran Milanović i njegovi ministri u tome ne vide ništa sporno.

Razdragani i bezbrižni, nastoje nas uvjeriti kako ćemo s ruskom investicijom u Kuparima dobiti hotele visokih kategorija Ritz i Carlton, a ne demografski inženjering naseljavanjem srpske radne snage iz istočne Hercegovine, a za dvadesetak godina i mali Krim na jugu Hrvatske. Ili prevedeno, malu srpsku krajinu pod ruskim patronatom.

Proruska politika, doduše, nije strana Milanovićevoj vladi, osobito njezinu HNS-ovu krilu. Uostalom, tek nakon izravne intervencije iz State Departmenta, Milanović i njegov ministar Vrdoljak su odustali od već dogovorenih, novih energetskih aranžmana s Rusijom. Nije isključeno da i ruski investicijski pohod na Jadran gledaju kao na širenje multikulturalizma.

Uostalom, nedavno sam i sama dobila upit iz Ministarstva vanjskih poslova: imam li možda integralni tekst Memoranduma SANU II, aktualnu srpsku vanjskopolitičku doktrinu ostvarenja starih velikosrpskih ciljeva u novim uvjetima?

Navodno je ministrica Pusić čula da tako što postoji, pa je to htjela žurno pogledati.

SAD i zapadni saveznici su dosta kasno prepoznali rusko-srpsko unutarnje preuzimanje Crne Gore, no otad počinje operacija ubrzanog prijama Crne Gore u NATO savez.

Ali u tome nailaze i na vrlo odlučno protivljenje Rusije, Srbije i njihovih političkih eksponenata u Crnoj Gori objedinjenih u Demokratski front pod vodstvom bivšeg četničkog vojvode Andrije Mandića i uz snažnu potporu Srpske pravoslavne crkve.

Nakon prošlotjedne uvertire događanja naroda, kulminacija se priprema za prosinac, kada će Crna Gora po ubrzanoj proceduri na ministarskom sastanku NATO-saveza dobiti pozivnicu, koja bi se također ubrzanom odlukom crnogorskog parlamenta mogla realizirati već do kraja godine.

’Truman’ stiže u Split

Kako bi spriječila parlament u tome, rusko-srpska osovina sa svojim terenskim agentom Andrijom Mandićem dotad će pokušati srušiti Đukanovićevu vladu, ne bi li izazvala raspuštanje parlamenta i izvanredne parlamentarne izbore.

U tom joj se pokušaju, netipično za državu članicu NATO saveza, prije desetak dana pridružila i hrvatska državna televizija emitirajući baš u vrijeme događanja naroda dokumentarni program o Đukanovićevoj korumpiranosti.

Sljedeća predvidljiva epizoda je kaos u kojem i oružani sukob nije isključen i koji bi se mogao preliti i na BiH, odnosno Republiku Srpsku. Američki nosač aviona “Harry Truman” u prosincu preventivno uplovljava u Split.

A Zoran Milanović i njegovi urbani dečki vesele se ruskom Ritzu i Carltonu u Kuparima. Hrvatska ulazi u politički složeno i turbulentno razdoblje s potpuno indolentnom, nekompetentnom, pa i otvoreno proruskom posadom.

Prava je sreća u nesreći što nam SAD ne dopušta drastičnu promjenu smjera plovidbe. Druga sreća u nesreći jesu izbori. No ako se ne promijeni posada i sigurnosni i vanjskopolitički sadržaj, brod se slobodno može preimenovati u – Titanic.

Višnja Starešina