StoryEditor

VICTORIA Dužina je važna

Piše PSD.
11. prosinca 2015. - 17:52
Film: VICTORIA; drama; Njemačka, 2015.
Režija: Sebastian Schipper
Uloge:
Laia Costa, Frederick Lau
Distribucija: Discovery
Ocjena: *****

Mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda od ove će godine nedvojbeno zaslužiti film “Victoria“ Sebastiana Schippera, osvajač Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za “izuzetan umjetnički doprinos“ koji se natječe za EU Oscara u najvažnijim kategorijama, uključujući režiju i glavnu glumicu. “Victoria“ je najduži film ikad snimljen u jednom kadru, debelo ispred prijašnjeg rekordera, 99-minutnog “Ruskog kovčega“ Aleksandra Sokurova (2002.). Kamera je u Schipperovu ostvarenju otkucala nevjerojatnih 138 minuta snimajući u kontinuitetu.

Schipperov ionako odvažan redateljski pothvat u zahtjevnoj formi još je impresivniji pridoda li se činjenica da je njegov kameran Sturla Brandth Grovlen obišao čak 22 lokacije Berlina s dosta improvizacije “na licu mjesta“ od strane (glumačke) ekipe. O kojoj je udaljenosti točno riječ, dosad još nitko nije izračunao, no kako je Berlin krupniji od Splita, vjerojatno se radi o većoj relaciji i od 4.3 kilometra puta koliko je hrabro prevalio Ivan Perić s četiri kamermana u prijelomnom ovogodišnjem hrvatskom “one take“ filmu “Sirene i krikovi“.
Filmovi u jednom kadru redovito su ščućureni na jednu lokaciju, nerijetko interijer s tek povremenim eksterijernim izletima, čak i kad se “one take“ maskira lukavim nevidljivim kratkim rezovima i “treptajnim“ ili inim montažnim prijelazima iz scene u scenu kao u Hitchcockovu “Užetu“ i Inarrituovu “Birdmanu“. U “Victoriji“ nema “varanja“ i lažiranja kadra. Krilatica filma “Jedan grad. Jedna noć. Jedan kadar.“ je potpuno istinita. Kamera u realnu vremenu od gotovo dva i pol sata netremice šara po interijerima i eksterijerima šireg centra Berlina u gluho doba noći, i u tom procesu ne trepće niti sklapa oči.

Diveći se onome što vidi, gledatelj drži oči širom otvorene od prve do zadnje minute, premda ga Schipper, kao da se igra s njime, nagoni na treptanje u uvodnoj sceni ustoličenoj na plesni podij berlinskog kluba. Stroboskop snažno bljeska i podešava brzinu glazbe, izazivajući epilepsiju valjda i jednom Gasparu Noeu. Kamera se probija kroz gužvu i zaustavlja pokraj heroine filma Victorije (izvrsna Laia Costa), mlade Španjolke u stranom Berlinu prepuštene ritmu teške “pegle“ DJ Kozea “Burn With Me“.
U sjajno dočaranoj izmaglici techno partyja lako je, na prvo gledanje filma, propustiti detektirati kroničan osjećaj osamljenosti na Victorijinom slatkom, naizgled samopouzdanom licu i erotičnim pokretima koji zapravo vape za povezivanjem, pružanjem ruke nekome tko će je prihvatiti, prijatelju, ljubavniku, bilo kome, da bude dio nekoga ili nečega. S akcijama protagonistice u prvoj sceni njezine kasnije reakcije imaju veći smisao od povremenih “zdravologičkih“ neuvjerljivosti i “grešaka“ u koracima.

Nepovjerljivi smo kad se Victorija u 4 ujutro pridruži šačici pripitih, potencijalno problematičnih lokalaca, Sonneu (Frederick Lau), Boxeru (Franz Rogowski), Blinkeru (Burak Yigit) i Fußu (Max Mauff), ali shvaćamo da pristaje na “samo jedno pivo“ s njima prije nego treba otvoriti kafić u kojem radi zato što je “ovdje tek tri mjeseca i ne poznaje nikoga“. U prilog tome ide postupna karakterizacija/uslojavanje likova, poput najopasnijeg od njih, ćelavca Boxera, koji “nije loš čovjek, ali je učinio nešto loše“ (i za to odslužio kaznu zatvora), kao i prirodno pupanje romanse tijekom “kratkog susreta“ Victorije i “sunčanog“ Sonnea sa spontanim “zašprehavanjem“ i svim pripadajućim (ne)ugodnostima.


U toj prvoj polovici, svojevrsnom “Prije svitanja“ u “Oslu 31. kolovoza“, Schipper projicira egzistencijalno i romantično, stvarnosni realizam i “filmsku“ čaroliju, otuđenje (velegrada) i pripadnost, (još jednu) izgubljenu generaciju i pronađenu ljubav. Ni likovi ni gledatelj ne slute kako će se i gdje priča razvijati, jer je ovaj film kao život u smislu - ne zna se gdje će te odvesti ako mu se prepustiš. A Victoria upravo to radi i ne napušta Sonnea kad radnja u drugoj polovici napravi zaokret za 180 stupnjeva.

Naime, “Victoria“ (žanrovski) eskalira u tenzični krimi-triler s pljačkom banke zbog Boxerovih zatvorskih dugova, pa i kinetički akcijski film s bijegom od policije i vrhunski dočaranim kakofoničnim kaosom novonastale pucnjave. “Dokumentaristički“ koncept jednog kadra tu dolazi do punog izražaja životnosti. Nema montažnih prekida i vremenskih pauza da (iz)režiraju filmsku iluziju stvarnosti u kojoj je sve moguće.

MARKO NJEGIĆ

Schipper naučio zanat (k)od Tykwera

Sebastiana Schippera možda ste uočili ispred kamere u filmovima Toma Tykwera “Trči, Lola, trči“, “Princeza i ratnik“ i “Troje“. Schipper je dosta naučio (k)od Tykwera i preuzeo redateljsku energičnost njegove “Lole“ u akcijskim scenama vratolomne kamere. Koliko je kamera bitna u “Victoriji“, potvrđuje činjenica da je na odjavnoj špici filma kamerman Sturla Brandth Grovlen naveden ispred Schippera.

Audiovizualna poslastica

“Victoria“ nije samo vizualna poslastica, već i auditivna. Sjajan “score“ filma skladao je Nils Frahm i dao veliki obol njegovu ugođaju. Frahmova glazba je toliko sjajna da će joj mjesto prepustiti čak i party muzika u sceni nakon pljačke.


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. siječanj 2022 17:39