Film: IN THE LOOP; komedija, Velika Britanija, 2009.
Režija: Armando Iannucci
Uloge: Peter Capaldi, Tom Hollander
Distribucija: Discovery
Ocjena: *****
Drukčiji filmovi od onih repertoarnih, mahom hollywoodskih, sastavni su dio hvalevrijedna programa “CineFest” koji se već gotovo dva mjeseca vrti u jednoj dvorani zagrebačkog “Cinestara”. Kako Split, drugi po veličini grad u državi, a često zadnja rupa na kinematografskoj i inoj “svirali”, još uvijek nije dobio “Cinestar”, filmovi sa “CineFesta” kasne u odnosu na otvaranja u metropoli. No, barem nas posjete prije ili kasnije, pa makar na (samo) tjedan dana.
“U banani” je, ako se ne varam(o), treći “CineFestov” naslov u splitskim kinima (prethodio mu je “Tražeći Erica”, a naslijedila ga je “Cesta”). Reklo bi se, treći - najveći. Posrijedi je iznimno inteligentan uradak koji dokazuje kako komedija može nasmijati i kad je posve lišena dominantnih tjelesnih izlučevina. Tinejdžeri, jasno, nisu ciljana skupina filma, kao ni oni kojima je DC isključivo sinonim za superjunačke ekranizacije, a ne Washington. Briljantno glumljena, napisana i režirana satira prepoznatljiva britanskog štiha “In the Loop” smještena je u svijet američke i britanske visoke politike, netom prije invazije na Irak. Upoznajemo dobronamjerna, ali nepromišljena britanskog ministra za međunarodni razvoj Simona Fostera (Tom Hollander) koji, tijekom jednog intervjua na radiju, izlane kako je potencijalni rat između neimenovane bliskoistočne zemljice i Amerike “nepredvidljiv”, a onda, kad ga zaskoče novinari, čitavu situaciju pogorša riječima “Hodati cestom mira znači biti spreman ponekad se popeti na planinu sukoba”.
“Jebeno penjanje na planinu sukoba”, sočno će ga kočijaški opsovati premijerov ravnatelj za komunikaciju britka jezika Malcolm Tucker (Peter Capaldi) i kasnije nazvati “jedinim političkim zajebom vidljivim iz svemira”. Jer, dok svijet očekuje da Bliski istok plane, nesretnik će se uplesti u dvostruku igru moćnika kojoj nije dorastao i postati potrošna marioneta britansko-američke logistike u ostvarivanju njihovih silom izborenih “viših ciljeva”, zapravo osobnih interesa više ili manje apsurdne fiksacije.
Redatelj Armando Ianucci podsjetit će nas svako malo gdje se nalazimo (“Ovo je vlada, a ne neki jebeni roman Jane Austen!”) dok kvazidokumentarnom kamerom pokušava (i uspijeva) osvijetliti običnim ljudima strano mračno lice politike nedoraslih svjetskih vlastodržaca čiji se kiksevi tiču svih nas i ostavljaju nas “u banani”.
Bolna nekompetencija Ianuccijevih autentično grotesknih likova bit će vam svejedno nekako poznata, tako da ćete se gdjekad lecnuti dok krepavate od smijeha što izvire iz bujice suludih rafalnih dijaloga ili situacija u kojima, recimo, general Pentagona (James Gandolfini) na plastičnom dječjem digitronu izračunava broj borbenih jedinica za invaziju i zaključuje kako 12.000 vojnika nije dovoljno za rat (“... jest za žrtve, ali za pobjedu mora ostati i nešto živih...”). “Predsjedničke laži” su dječja igra prema “U banani”. “Dr. Strangelove” je napokon dobio modernog nasljednika.
