Prerušavanje u komediji “Tootsie“ (1982.) Sydneyja Pollacka kreće od špice. Dustin Hoffman kao newyorški karakterni glumac Michael Dorsey stavlja lažne brkove na lice i odlazi od jedne do druge audicije, paralelno s time radeći kao trener glume. “Čitanje je bilo dobro“, ocjenjuje redatelj, ali sitni Michael nema potrebnu visinu za ulogu - traži se još niži glumac od njega. Ni pet ni šest, Michael spremno skida cipele s ulošcima za visinu. “Mogu to biti“, uvjerava on prisutne, no ulogu neće dobiti jer ima lošu reputaciju.
Često znade preinačiti scenu i ulaziti u rasprave, tipa može li njegov lik - Tolstoj - “hodati dok umire“. Takav glas bije i glumačkog perfekcionista Hoffmana, stoga “Tootsie“ samosvjesno oblači ruho “meta“ filma o svom glumcu i glumi općenito. Uzmimo za primjer scenu s Michaelom i njegovim agentom Georgeom Fieldsom u tumačenju redatelja Pollacka (!). Agent predbacuje Michaelu da se producija reklame u kojoj je glumio rajčicu otegnula na pola dana duže zbog njegovih filozofiranja. Nije, naime, htio sjesti jer je to bilo nelogično.
“Rajčica nema logiku, ne može se micati“, pjeni se George. “To sam i ja rekao. Ako se ne može micati, kako će sjesti“, dometne Michael koji je igrao povrće, rajčice, krastavce, salatu endiviju. “Nitko ne glumi povrće bolje od mene“, siguran je glumac koji nas “podsjeća što je doista gluma“. Iz Michaela jamačno progovara i Hoffman. Može Michael savjetovati studente “ne igrajte ulogu koja nije u vama“, ali nema toga što Hoffman nije kadar odigrati, vječito spreman na nove izazove.
A uloga u “Tootsieju“ veliki je glumački izazov i za njega i za njegovog alter-ega Michaela. Obojica će se preobući u glumicu Dorothy Michaels i postajati žena. Hoffmanu je izazov na prvom mjestu. S druge strane, Michael to radi ne samo radi izazova, nego i zato što je bez posla, računajući da će barem kao glumica imati više sreće i naći neku dobru ulogu. Pa ipak, obojica se prelamaju u liku Dorothy, sredovječne glumice koja postaje dio glumačkog ansambla sapunice “Southwest General“, ali i istovremeno nestaju u izvedbi.
Kad su Dorothy i jedan i drugi mogu proći za pripadnicu ljepšeg spola. Nema to veze s perikom i naočalama. Obojica se, da parafraziramo Michaela, bave njezinim umom, ne usnama. Dorothy gotovo da živi vlastiti život u filmu, kao karakter i glumica, premda je igra glumac, stoga nas ne čudi kompliment kako je “prvi ženski lik u sapunici koji je osoba za sebe“. Na nju gledamo kao na pravu osobu, kako je gledaju Hoffman i Michael. Tome nesumnjivo u prilog ide što su Dorothy i Michael drukčiji likovi u jednoj osobi, kao i to da jedan glumac, fenomenalni Hoffman, neprimjetno utjelovljuje dva lika. Dakle, imamo glumca koji igra glumca koji se, pak, prerušava u glumicu.
“Meta“ na kub, čak i u odnosu sa slavnim Wilderovim klasikom “Neki to vole vruće“, napose “Taticom u suknji“. No, upravo to daje na slojevitosti filma, posebno kad Michael kaže kako je postao bolji muškarac kao žena. “Tootsie“ jest komedija, ali one rijetke subverznije vrste upakirane u britki društveni komentar. Pollack režira film majstorskom lakoćom da njegove subverzivnosti i provokativnosti mogu proći neopažene maskirane u komične situacije i njima izazvane komplikacije, primjerice da protagonist s jedne večere na kojoj je obučen kao Dorothy juri na drugu, s djevojkom Sandy (Teri Garr) gdje bi trebao biti Michael.
Muškarac/Michael proviruje iz Dorothy i zaljubljuje u njezinu mlađu kolegicu sa seta sapunice Julie (odlična Jessica Lange, zasluženo nagrađena Oscarom za sporednu žensku ulogu), dok i ona nešto osjeća prema njoj, hrvajući se s time jer nije lezbijka. Dorothy, pak, dobiva ponudu za brak od Julieina oca (Charles Durning), plus zaskače je stariji kolega (George Gaynes). Komplikacije rastu i formiraju sapunicu unutar sapunice, TV formata kakav Pollack inteligentno satirizira. “Sandy misli da sam homić, za Julie sam lezbijka“, žali se Michael svome cimeru Jeffu (Bill Murray).
Međutim, kad “Tootsie“ skine maskaru sapunice, Pollack otkriva ozbiljnije teme filma - muško-ženske odnose, (homo)seksualnost, spolne i rodne identitete koji će biti krivo shvaćeni. U tom kontekstu Pollack promatra i seksizam, tj. odnos prema nježnijem spolu, dajući odgovor na pitanje kako je to bilo “biti žena u osamdesetima“ i odašiljući jasnu feminističku poruku. “Da nije haljine, zviznuo bi ga“, suzdržava se Michael glumeći za šovinističkog redatelja sapunice Rona (Dabney Coleman). Ispočetka se Michael kao Dorothy brani od seksističkih upadica, poljubaca i drpanja muškaraca kako bi sačuvao svoju muškost, no ubrzo postaje zagovornik za prava žena i bori se za njihovu jednakost pred kamerama i uopće. To je njegova najveća uloga.
'Ja sam karakterni glumac, godine ne utječu na mene'
Pažljivije oko uočit će na zidu Michaelove sobe znakoviti plakat filma “Zabavljač“ (“The Entertainer“, 1960.) s Laurenceom Olivierom u ulozi istrošenog, sada trećerazrednog vodviljvskog glumca koji pokušava o(p)stati u showbizu. I kad Michael kaže “Ja sam karakterni glumac, godine ne utječu na mene“, njegova je izjava bila vizionarska za Hoffmana. Legendarni glumac još uvijek snima unatoč poodmaklim godinama (u kolovozu slavi 80. rođendan) i nedavno je u Cannesu promovirao novi film “The Meyerowitz Stories“ Noaha Baumbacha.