TIMBUKTU Mali ima mali veliki film

Film: TIMBUKTU; drama; Mali, 2014.
Režija: Abderrahmane Sissako
Uloge: Ibrahim Ahmed, Toulou Kiki
Ocjena: ****

Otriježnjenje okupljenih filmskih kritičara/novinara uslijedilo je jednako brzo kao i prošle godine u Cannesu. Zvjezdani balon filma otvaranja “Grace of Monaco“ nije još ispuhao sav glamur oko canneske palače, a u kinosali “Debussy“ prikazao se “Timbuktu“ Abderrahmanea Sissaka, prvi naslov iz službene konkurencije. Dakle, povijest se ponovila. Sličan scenarij zbio se i 2013., kad je “Heli“ Amata Escalantea poslao kvragu Luhrmannova “Velikog Gatsbyja“. Tko se, takoreći, više sjeća da je 2012. takmičarski program startao s nevinim “Kraljevstvom izlazećeg mjeseca“ Wesa Andersona?

Dijametralno suprotan raskoši hollywoodske atrakcije “Grace od Monaka“, niskobudžetni “Timbuktu“ slijedi “Helijeve“ beskompromisne korake. Dobro, nije onoliko šokantan u poniranju u deveti krug nasilnog pakla i pornografske torture, no sadrži dva-tri prilično uznemirujuća prizora snimljena za otimanje uzdaha s usana pojedinih gledatelja koji su, moguće, očekivali nešto sasvim drukčije. Ovo “moguće“ je pod uvjetom da su se o filmu išli informirati na inače uglavnom pouzdanom IMDb-u.
Na najpopularnijoj filmskoj internet-stranici, naime, stoji kratki sinopsis “A homeless man in New York searches for his high school English teacher“ (“Beskućnik u New Yorku traži svog profesora engleskog iz srednje škole“), kao i podatak da je film ekranizacija istoimena romana Paula Austera, autora čiji je “Dim“ pretvoren u “indie“ biser. Krajnje promašeno. “Timbuktu“ je nadahnut istinitom pričom iz 2012. o mladom neoženjenom paru iz sjevernog dijela Malija (država u Zapadnoj Africi), gradića Aguelhok. Trideset-i—nešto-godišnji momak i djevojka kamenovani su do smrti od strane islamskih ekstremista (džihadista).

Počinili su zločin u njihovim očima i dobili djecu izvan braka. Dovedeni su u centar grada, zakopani u rupe u pješčanoj zemlji da im vire samo glave i kamenovani pred stotinama promatrača. Abderrahmane Sissako orkestrirao je neugodnu scenu na vrhuncu filma i zadržao neko vrijeme kameru na beživotnim licima kamenovanih da prizor slučajno ne promakne i onim gledateljima koji provjeravaju poruke na mobitelu. Stvarni video kamenovanja, koji su krvnici postavili “online“, svojom je nesnosnošću i inspirao Sissaka da snimi film, no bez hollywoodskog sentimentaliziranja.
“Žena umire pogođena prvim kamenom, dok muškarac ispušta šuplji plačni krik, a onda tišina. Ubrzo su otkopani samo da bi bili sahranjeni“, opisao je redatelj. Priča je dospjela na međunarodne novinske naslove, ali brzo je pala u zaborav odakle je vadi motivirani filmaš. Zanimljivo, u središtu “Timbuktua“ ne nalazi se kamenovani par. Protagonist je Kidane (Ibrahim Ahmed) koji živi povučeno u pješčanim dinama sa suprugom Satimom (Toulou Kiki), kćeri Toyom (Layla Walet Mohamed) i malim pastirom Issanom (Mehdi AG Mohamed). Spokoj je kratkog daha.

Nakon što nehotice upuca ribara koji je ubio njegovu najdražu kravu kad se zaplela u mreže, Kidane je suočen sa strogim zakonom u kojemu nema mjesta za toleranciju. Prizor stradavanja životinje pokošene kopljem jedan je od snažnijih u filmu, ovjekovječen u krupnim planovima njezinog izdisaja. Impresivan je i dugi kadar epiloga Kidaneova koškanja s ribarom. Uopće, kamera Sofiane El Fani (“Adelin život“) izvrsno je uporabljena, bilo da zuri u ljude ili priča priču vizualnim jezikom diveći se pješčanim prostranstvima u kojima bi George Lucas mogao snimiti Tatooine scene iz “Ratova zvijezda“.


Paralela sa “Star Warsima“ nije nategnuta s obzirom da “Timbuktu“ postavlja izoliranog protagonista protiv represije, ovdje konkretno džihadista dobrano zašlih na “tamnu stranu“ islama u potrazi za strahovladom i neograničenom moći. Džihadisti vitlaju automatskim puškama, voze se unaokolo pustinjom, dolaze u miroljubiva sela i tlače lokalni narod pod izlikom vjere. Zvuk rafala otvara film i slika se pretvara u potjeru za gazelom kao nedvojbenim simbolom slobode. Džihadisti ne moraju nužno ubiti životinju, ali će je “izmoriti“, kao i - sa svojim činovima poniženja i brutalnosti - seljane koji radije koriste glavu nego oružje.

Za svako protivljenje slijedi odgovarajuća kazna, od javnog bičevanja do kamenovanja do smrti u pijesku do vrata. Za to što su slušali muziku i bili zajedno u sobi, mladić i djevojka su kažnjeni s 40 udaraca. Zapadni svijet jedva da penetrira u zatvoreno društvo (uporaba mobitela, rasprva o Messiju i Zidaneu). Glazba je zabranjena, žene moraju imati pokrivenu glavu, nositi čarape i rukavice. Zabranjen je i nogomet kojeg klinci svejedno igraju bez lopte u možda i najupečatljivijoj sceni filma. Proplamsajevi otpora se naziru jer “poniženje se treba zaustaviti“, ali brzo ih guše religiozni fundamentalisti šireći teror. Zato sela izgledaju kako izgledaju – beživotna, praznih ulica, zatvorenih vrata, bez smijeha, sa sjenama od ljudi. “Sve ovo će završti jedan dan“, govori Kidane. Da je bar Sissako tako optimističan.

Duga povijest s Cannesom Rođen u Mauretaniji, odrastao u Maliju, Abderrahmane Sissako ima dugu povijest sa Cannes Film Festivalom, ali “Timbuktu“ mu je prvi film u takmičarskom programu. Godine 2002. u sekciji Un Certain Regard bio je prkazan njegov “Waiting For Happiness“ (“Heremakono“) i osvojio nagradu FIPRESCI. Njegov film “Bamako“ (2007.) osvojio je nominaciju za nagradu César. Afrika u Francuskoj Cannes posljednji godina u službenu konkurenciju voli ubaciti jedan afrički film. Godine 2010. to je bio “A Screaming Man“, prošle “Grisgris“, a ove - “Timbuktu“.