StoryEditor

SVINJARI Šokiraš me, cajke mi

27. svibnja 2017. - 18:47
Svinjari

Ideja redatelja Ivana Livakovića, iznesena u našem nedavnom intervjuu, lako je filmski predočiva u glavi. Ona da se “Svinjari“ puštaju u busevima za Njemačku jer publika tako ne može uteći s projekcije. Vidimo pun bus. Klima prži do maksimuma. Čela orošena znojem. Iz radija piče narodnjaci, periodički prekinuti vijestima ili javljanjima voditelja. A na trima televizijama se vrte pokretne slike “Svinjara“. Kakofonija perolakih nota, ali i polifonija. Muzika na radiju odgovara onoj što dopire s TV-a. Mlađi putnici prepoznaju “Kraljicu kafana“, stariji “Čaje šukarije“.

Gotovo da se i vijesti na radiju ljube s TV reportažama iz filma, recimo u vezi novog djeteta Angeline Jolie, ako ne i najave (imaginarna) showa “Hrvatska traži ljubavnicu“. Lica zvuče i izgledaju poznato. No, to je tek uvod. Suočeni s Livakovićevom reportažom o “paklu narkomanije“ putnici su sad već blago osupnuti. Nisu gledali nijednog Gaspara Noea. Kad silikoni Marine Redžepović s imidžom “seksače“ i glasom “neslavno slavne Florence“ Meryl Streep počnu pucati na kazališnoj bini, Jasna Bilušić voditi Vilija Matulu na uzici poput psa, babetine eksplodirati u minskom polju, a Ivana Roščić u rodilištu unedogled rađati plastične lutke beba, prvi dio busa vadi krunice i počinje se krstiti, drugi apelira da vozač stane.

“Otvori zadnja (vrata), bogati, ma može i prednja“, netko očajnički poviče, vadeći vrećicu za povraćanje u sceni s masakrom svinja. Vozač se ne zaustavlja i nastavlja voziti kao da je u akcijskom hitu “Speed“, a nigdje Keanua Reevesa da spasi situaciju. Kaos ispred TV ekrana i na njima. Između onoga na ekranu i ispred njega upravo su pozicionirani fantazmagorični “Svinjari“. Livaković je nedvojbeno dobio inspiraciju za dugometražni prvijenac šarajući daljinskim upravljačem i vrteći domaće/regionalne kanale u sitne sate s očima na pola koplja, poput njegova glavnog lika na početku filma (Marin Radin).

Na jednom natjecateljski reality, na drugom politički talk show, na trećem “pevaljka“ uživo u studiju, na četvrtom “nazovi-ili-naruči odmah“ kontakt emisije… Serviranje svinjarija na meni pa jedi, moli, voli. I eto Livakovićeve ambiciozno zamišljene, ali nekoherentne društvene satire, realizirane u formi labavo povezanih TV skečeva i naklonjene mladenački hirovitom šokiranju s ocvalim bolničarkama i budućim majkama u utrci za ljubavnicu godine, kafanskim pjevačicama povećanih sisa u borbi za glavnu cajku Hrvatske i pozivima da “naručite odmah svoju indijsku kravu“. Ili svinju, Praščića Babea na “speedu“ po mjeri “Svinjara“.

Televizijska i medijska svakodnevica Hrvatske, estradizacija i trivijalizacija u društveno-političkom, reality, turbofolk i trash smislu. Svinjac. Odlagalište smeća, mjerljivo s Karepovcem. U Livakovićevom debiju na smetlištu i žive neki likovi, ljudske karikature kojima “Svinjari“ obiluju i krevelje se pred kamerama izazivajući iritaciju i odbijajući gledatelja od ionako odbojna filma na tankoj granici ruganja i glorificiranja. Lokacija je tu, moguće, odabrana i u obrambene svrhe, u slučaju da netko “Svinjare“ proglasi smećem, a takvih već ima i pretjerano se natječu tko će više popljucati film.

Livaković ne bježi od trasha, štoviše on ga prihvaća kao izričaj, kune se u nedostižnog Johna Watersa i odlazi do kraja bez mjere i autocenzure u “nabijem sve na k…“ stilu, valjda i zato jer mladi redatelji u Lijepoj našoj ne dobivaju svaki dan drugu priliku. To žalosti jer Livaković u prvoj trećini - dok se stvari ne otmu kontroli i film ne pretvori u kolinje degutantne pomaknutosti - baca biserje pred svinj(ar)e i pokazuje zašto su mu tepali kao “dečku koji obećava“. Reportaža u paklu narkomanije, s montažnim pretapanjima kadrova, zrcalnim poljupcima Iskre Jirsak itd., frca iskrama vizualnog talenta i naprosto je impresivan komad eksperimentalnog/art filma.

Trebao je Livaković tu stati i “Svinjare“ zavesti pod kratki metar. Pa ipak, nema puno hrvatskih filmova sa statusom potencijalnog (dobrog-lošeg) kulta koji bi jednog dana eventualno mogli steći “Svinjari“. Njihova bi reputacija mogla rasti paralelno s degradacijom društva, kao što je narasla od prvog gledanja na Puli 2015. do novog 2017., kad nas je na povratku kući iz kina zaglušila cajka iz auta sa slikom političkog kandidatata zalijepljenom na stražnjem prozoru, sumirajući našu filmsku realnost. Obrnutim “batmanovskim“ rječnikom, “Svinjari“ su film kakav Hrvatska možda ne treba, ali ga svakako zaslužuje. 

Bogdan s 'repima'

Goran Bogdan s “repima“ najbolje se glumački snašao u “Svinjarima“, dok ostali variraju u izvedbama. No, Livaković je uspio okupiti dosta zvučnu ekipu, Ivu Mihalić, Ivu Visković, Neru Stipičević… ali i glumce koje rijetko viđamo pred kamerama, a trebali bi češće, poput Ivice Gunjače i Ane Majhenić.

item - id = 488261
related id = 0 -> 1137013
related id = 1 -> 1136599
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 08:59