StoryEditor

SRETAN KRAJ Ima li nastavka 'Ljubavi' bez ljubavi?

22. rujna 2017. - 22:39
Happy-End

Mobitelske videosnimke čine solidan komad najnovijeg filma Austrijanca Michaela Hanekea “Sretan kraj“, njegovog prvog poslije petogodišnje režijske pauze od Oscarom nagrađene “Ljubavi“. S kadrovima kamere iz mobitela “Happy End“ i započinje. Netko već u uvodu snima nekoga u interijeru sa sigurnosne udaljenosti, kako ne bi bio viđen, a i da nam se najavi nikad veće emotivno rastojanje (od likova) režisera koji je još dovoljno vitalan da se prilagodi mladenačkim filmskim trendovima kakvima je i sam dao temeljni obol.

U fokusu snimke je sredovječni ženski lik kako u toaletu pere zube. “Ispljuni, isperi“, kao da joj daje redateljske upute osoba iza kamere pa žena to doista i radi. Istovremeno, dok na mobitel stižu poruke preko vibera, pozornost kamere se okreće prema nesretnom zamorcu u kavezu koji će svjesno biti otrovan. Kvaliteta slike je takva, mobitelski neuljepšana, gotovo punih deset minuta, a motivi voajersko-mučilački, pa izgleda kao da se Haneke vraća opsesivnosti “Bennyjeva videa“, okrutnosti “Bijele vrpce“ i voajerizmu “Skrivenog“ za nove generacije publike.

Sve poprima još jezovitiju notu budući da, pokazat će se, kameru u rukama drži curka mlađa i od sociopatskog starijeg brata Bennyja - trinaestogodišnja Eve (Fantine Harduin), kći razvedenih roditelja čija je majka hospitalizirana nakon trovanja tabletama i navodnog pokušaja samoubojstva, stoga je klinka poslana da živi kod oca Thomasa (Mathieu Kassovitz), liječnika s novom suprugom i bebom (i ljubavnicom). Motiv promatranja prisutan je i u idućoj sekvenciji, uz razliku da je video iz mobitela zamijenjen za sigurnosnu kameru s gradilišta podzemne garaže.

U nepomičnom, polunijemom kadru, sa zvukom svedenim samo na riječi s radija, naizgled se ništa ne događa unatoč polaganim pokretima strojeva. A onda, najednom, uruši se komad konstrukcije i odron potegne kemijske toalete u ponor, zajedno s radnikom koji je bio usred nužde. To je scena kojom Haneke nije nikad došao bliže blockbusteru, premda prisutnost zahoda u kadru vjerojatno govori što on o njima misli. Kako god, Haneke u Sretnom kraju“ doista razmišlja blockbusterski, odnosno franšizno. Već vam podjela uloga u tom smislu može upaliti žaruljicu.

Legendarni Jean-Louis Trintignant ponovno glumi oca Hanekeove kućne glumice Isabelle Huppert poslije “Amour“ i njegov se lik također zove Georges, ako je njezin iz Anne preimenovan u Eve (dakle, kao klinka “Sretnog kraja“!). Haneke ide dalje. Djed Georges će unuci Eve, koja nije upoznala baku, ispričati svoju tajnu ne bi li je naveo da ona otkrije njezinu. Tajnu znade svatko tko je gledao “Ljubav“ – Georges je jastukom olakšao muke Eveinoj bolesnoj baki u tumačenju divne Emmanuelle Rive.

“Ugušio sam je“, priča Georges koji traži nekoga da mu skrati muke nakon što to nije sam uspio napraviti za upravljačem automobila. Scena spaja “Amour“ i “Happy End“ na način da potonji ispada neslužbeni nastavak prvoga ili, preciznije, svojevrsni “spinoff“ s barem jednim likom kao poveznicom među filmovima. Gradnju i širenje zajedničkog filmskog svemira danas povezujemo s Marvelom i superjunacima, ne Hanekeom i njegovim starcima, no austrijski redatelj je otišao baš u tom smjeru.

Međutim, teško je ne oteti se dojmu kako se Haneke referira na “Amour“ i svoje prethodne, bolje filmove (“Benny's Video“, “Cache“, “Das weiße Band“) jer, čini se, baš i nema puno toga novoga za reći na njemu dragu temu (francuskog) klasnog sustava uokvirenog u disfunkcionalnoj familiji buržuja s nekim karakterima nadomak sapunice, ali i novu zanimaciju u vidu izbjegličke krize. Rijetko se kad Haneke, distanciraniji nego ikad od onoga što se odvija u kadru, približi ionako tek skiciranim likovima u krupnom i srednjem planu, kao što je radio u suosjećajnijoj “Ljubavi“, otopivši barem malčice snijeg nehumanosti i malicioznosti sa svoga srca.

U “Sretnom kraju“ redatelj bez ljubavi drži aktere na razdaljini, potičući alijenaciju likova, posredno i gledatelja. Ogledni primjer za to je scena kad Georges, prikovan za invalidska kolica sa slomljenom nogom, stane pokraj tamnoputih izbjeglica i upadne s njima u razgovor. Kamera je montirana preko puta ulice i gledatelj ne može čuti o čemu je riječ, eventualno naslućuje kako (i) od njih Georges traži da ga “eutaniziraju“.

Iako se može shvatiti kako Haneke odstojanje rabi da kaže nešto o “našem“ odnosu prema izbjeglicama, relacija između (bogate) Europe i imigracije je ovlaš provučena da bi se du(b)lje zadržala u mislima. Tek je u finalu nesuptilne poante naglo ubačena u film kad Annein sin Pierre (Franz Rogowski) dovede imigrante iz daleke Nigerije na proslavu njezinih zaruka s britanskim menadžerom (Toby Jones). “Happy End“ nije trilerski nastojen poput “Skrivenog“ da bi motrenje s distancije imalo misterioznog smisla do otvorenog “sretnog kraja“ i dalje.

Njemački Joaquin Phoenix

Haneke je bez daljnega odabrao dojmljivu glumačku postavu. Franz Rogowski, njemački Joaquin Phoenix, ostvario je izvrsne uloge u “Love Steaks“ i “Victoriji“, a izvrsnog Tobyja Jonesa znamo po nizu filmova, među ostalim i Marvelom “Kapetanu Americi“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. siječanj 2022 20:25