Film: ROOM; drama; Irska/Kanada, 2015.
Režija: Lenny Abrahamson
Uloge: Brie Larson, Jacob Tremblay
Distribucija: Blitz
Ocjena: **** ½

"Svidjet će ti se. Što? Svijet" - "Soba" (2015.)

Nekadašnju sobu protagonistkinje drame "Room" krasi plakat mladog Leonarda DiCaprija, negdje otprilike s kraja devedesetih. A protagonistkinja u tumačenju divne Brie Larson ("Short Term 12") zove se Joy, baš kao lik Jennifer Lawrence u istoimenu filmu. Nevjerojatna podudarnost jest da se sve troje imenovanih glumaca ove godine natječu za Oscara – DiCaprio s "Povratnikom", odnosno Larson i Lawrence zahvaljujući "Sobi" i "Joy". Još nevjerojatnija je da će dvije utjeloviteljice junakinja po imenu Joy voditi oskarovski dvoboj u kategoriji glavne ženske uloge. Ispostavilo se da je redatelj Lenny Abrahamson ("Frank") na određeni način predvidio natjecanje svog filma "Room" na dodjeli Akademijinih nagrada.

Međutim, to ne znači da je Abrahamson snimao "Sobu" s oskarovskom računicom kakva se, recimo, vrtjela u glavi Toma Hoopera ("Dankinja"). Bliskiji redateljskom prosedeu američke nezavisnjačke i europske kinematografije, "Room" nije tipičan oskarovski materijal, ali je definitivno zaslužio četiri važne nominacije (najbolji film, režija, glavna ženska uloga, adaptirani scenarij Emme Donoghue prema vlastitu romanu). Mnogi su otpisivali Abrahamsonove režijske zasluge i htjeli vidjeti Ridleyja Scotta u utrci za naj-redatelja.

Respektiramo Scottovu trodimenzionalnu viziju stranog crvenog planeta u multižanrovskom "Marsovcu" (SF, avantura...), no Abrahamson je u "Sobi" također izgradio jedan nepoznati svijet iz temelja i demonstrirao redateljske bravure ujedinjujući gledateljska osjetila u katarzično sinestezijsko kinoiskustvo na razmeđu tenzičnog zatvorskog trilera i obiteljske drame s motivom majčinske ljubavi. Prva polovica filma u potpunosti se odvija unutar jedne sobe s nebeskim prozorom na stropu.

Otmičar znan kao "stari Nick" (Sean Bridgers) na takvom mjestu drži zatočenu Joy i njezina petogodišnjeg sina Jacka (glumačko čudo od djeteta Jacob Tremblay). Jack nikad nije bio izvan "sobe", zapravo spremišta "starog Nicka" gdje je oteta Joy zaključana već sedam godina. Za Jacka soba predstavlja čitav svijet u malome, njegov svemir. Svjetiljka, kada, ormar i televizor dječakovi su prijatelji, kao i miš koji svrati u posjet. Svako jutro u životu Jacka i Joy započinje s istezanjem, a onda kreće pričanje priča i vrištanje (upomoć) ne bi li im izvanzemaljci vani "odgovorili".

Jackova sveprisutna majka načinila je ćeliju igralištem s neograničenim mogućnostima, pretvarajući odgoj djeteta u zatočeništvu u bajkovitu igru poput Guida u filmu "Život je lijep" (1998.), da i njoj samoj bude psihički lakše pretrpjeti sve što je proživjela i još proživljava. Klaustrofobična soba od nekih deset kvadratnih metara čini se toplijom i prostranijom nego što jest, gotovo pa domom, promotrena Jackovim očima i snimljena iz imaginativnih, brižno odmjerenih rakursa snimatelja Dannyja Cohena ("Kraljev govor").

Kamera poprima dječju perspektivu i iz nje Abrahamson priča priču, često držeći malčeve okice u krupnom planu kako gleda TV s "osobama plošnima i sačinjenima od boja" ("nisu stvarne") ili kroz grilje ormara promatra posjete "starog Nicka" ("polustvaran") čije lice ispočetka ne vidimo, ali njegovi razlozi dolaska su jasni (Joy), premda se odvijaju izvan kadra, skriveni od naših i Jackovih očiju, ako ne ušiju. Opažanja raznih gledateljskih osjetila Abrahamson izvrsno upošljava prigodom moćne scene Jackova "prisonbreak" bijega iz sobe ("izmigolji se, skoči, trči") i prvog susreta s izvanjskim svijetom oko sebe.

Glasno dišemo i jedva dolazimo do zraka s njime od "hoće-li-uspjeti-pobjeći" uzbuđenja, nakon čega slijedi Jackov pogled širom otvorenih očiju na ogromnost svijeta. Senzorni doživljaj prostrana, širom otvorena svijeta je prijenosan i iskušavamo ga s Jackom u stanju povišene sinestezije, osjećajući svaki zvuk, svaku kap kiše, takoreći kao da smo astronauti na tuđinskom planetu da nam podjednako trebaju naočale za sunce i kirurška maska s lastikom i vizirom. Nešto slično doživljava i Joy - nekoć poznati svijet izvan sobe njoj je sada stran i ne prepoznaje ga posve. Svijet je nastavio dalje sa životom bez nje i teško mu se prilagoditi.

Vrijeme prolazi i stvari se mijenjaju. "Stvari se događaju, događaju i događaju", opaža Jack s mišlju da je "katkad zastrašujuće koliko je toga ovdje". "Toliko je mjesta na svijetu, a vremena manje. Svi govore požuri, smjesta...", primjećuje pametni malac osjećajući se kao "maslac razmazan na sve strane". Abrahamson završava film pozitivnom notom, no u zraku ostaju provokativna pitanja u vezi institucije obitelji. Ima li u današnjem užurbanom svijetu uopće vremena i mjesta za odgoj djeteta? Je li Joy bilo lakše odgajati i zaštititi Jacka u sobi od svih "stvarnosti" spoljašnjeg svijeta, iako se soba u usporedbi s tim svijetom naglo "smanjila"? Kako djeci ispričati priču u formi pripreme na ono što ih čeka izvan četiri zida sobe ili, šire, obiteljske kuće?