Kolumnezavršni račun

Sindikati su porazili Plenkovića, ali i sami sebe, a najveći gubitnici bi ipak mogli biti svi ostali građani: što smo naučili iz štrajka i ima li nade da se stvari istjeraju na čistac?

Piše Frenki Laušić
plenkovic

Premijer Andrej Plenković je kapitulirao jer je pristao na povećanje koeficijenata za 6,11 posto, makar i na rate, kapitulirala je i sindikalna demokracija, jer neće biti referenduma među članstvom, a po svemu sudeći je kapitulirala i famozna revizija svih koeficijenata u javnim i državnim službama, jer o tome nije bilo ni riječi na konferenciji za novinare predsjednika Vlade sa sindikalnim čelnicima, održanoj nakon postizanja dogovora.

To bi bio sukus ocjene sporazuma Vlade i sindikata, a ako se zbilja pokaže da revizija koeficijenata i sustava plaća u javnim službama neće biti žurni projekt i da će biti stavljen u ladicu do daljnjeg, onda bi to bio najveći poraz za porezne obveznike i građane ove zemlje.

Jer bi to značilo da štrajk nije postigao onaj društveni efekt koji je mogao, a to je uvođenje reda u sustav plaća u javnim i državnim službama, koji bi trebao rezultirati na koncu i zakonskim prijedlozima.

Zbog toga mediji i sva zainteresirana javnost ne bi smjeli premijera niti ministre pustiti da dođu do daha dok god ne realiziraju taj projekt (kao i realnu reforma prosvjetnog sektora), koji je u jednom od scenarija trebao biti dovršen do lipnja iduće godine.

Radi se, naime, o projektu koji sa sobom nosi ne samo reviziju koeficijenata, nego i, kako je zamišljen, i nove oblike materijalnog i karijernog stimuliranja dobrih radnika i destimuliranja loših zaposlenika u javnim i državnim službama.

Dakle, riječ je o tome da se javne službe i državna uprava konačno učine efikasnim javnim servisima za građane, a to bi bila jedna od najvažnijih reformi koju bilo koja vlade može napraviti.

I baš zbog toga se čini kako je s ovakvim dogovorom Vlade i sindikata ta šansa otišla “u vjetar”, jer je dojam kako bi Vlada Andreja Plenkovića na takav napor u predizbornoj godini bila spremna samo ako bi bila brutalno primorana na to.

Izgubljeni rat

Doduše, postoje tri ministra u Vladi koja bi mogla zagristi u tu gorku jabuku i dati sve od sebe da se realizira u 2020., makar samo iz “osvete” za Vladino popuštanje sindikatima u ovom štrajku.

Riječ je o Zdravku Mariću, ministru financija, Josipu Aladroviću, ministru rada, i Tomislavu Ćoriću, koji je ministar energetike, ali je iz njegovih javnih istupa bilo jasno kako je čvrsto na poziciji da se taj projekt mora realizirati. Još kada bi im se pridružio Ivan Malenica, mladi znanstvenik na čelu Ministarstva uprave, tu bi se još moglo nešto napraviti.

Zbog toga se možemo samo nadati kako će sindikati policije, carine i drugih službi, koji su ovim Vladinim pokleknućem namirisali svoju priliku za povećanje koeficijenata, zadati glavobolje premijeru i ministru financija do te mjere da ne samo da će im eventualno popustiti, nego će ipak prionuti izradi novog sustava plaća i sustavu upravljanja u javnim i državnim službama.

Kada je, pak, riječ o premijerovoj kapitulaciji na rate, ona je posljedica prethodnih Vladinih otvaranja ranjivih bokova povećanjem koeficijenata drugim sektorima, Vladine amaterski loše pripreme i procjene situacije glede štrajka, ali i dobre pripreme sindikata, po svim linijama fronte.

U Banskim su dvorima bili uvjereni kako će štrajk trajati najviše sedam do deset dana, a on je došao do 36. dana (efektivno 15 dana). Naravno, kada su se približili predsjednički izbori, tada je unutarstranačka lojalnost Kolindi Grabar-Kitarović zahtijevala samo jedno, a to je dizanje bijele zastave. Jest, kapitulacija je to u ratama, ali bitka, odnosno ovaj rat, izgubljen je.

I tako dolazimo do sindikata: njihov poraz u pobjedi je još teži od Vladina. Jednako kao što je premijer stalno govorio kako nema teorije da se mijenjaju koeficijenti, tako su i oni stalno govorili da bilo kakva odluka mora proći referendum njihova članstva. Odustajanje od tog referenduma je tako žestok poraz sindikalne demokracije da bi bilo čudo da se prosvjetni sindikati od toga oporave u dogledno vrijeme, osim ako izaberu nova vodstva.

Doduše, sve je moguće, moguće je da ćemo već iduće jeseni opet imati prosvjede ili štrajk prosvjetara koji će predvoditi zahtjeve za većom osnovicom plaća u javnom i državnom sektoru za 2021. Međutim, teško je zamisliti da bi te prosvjede i taj štrajk vodili isti ljudi koji su vodili ovaj štrajk i prekinuli ga bez referendumske odluke.

Jer, ovo nije bila bezuvjetna kapitulacija Vlade – i to što se s povećanjem koeficijenata ulazi u 2021. i to što se ne povećavaju koeficijenti nenastavnog osoblja (iako njima i dodaci sasvim dobro dođu) i to što se neće platiti rad vikendom i prekovremeni rad u nadoknadi izgubljenih dana u štrajku - sve je to trebalo dobiti potvrdu na referendumu, koliko god se činilo sitničarenjem.

Tako su, eto, sindikati porazili sami sebe upravo ondje gdje su to najmanje smjeli napraviti: u sindikalnim demokratskim standardima.