Kolumneglava u balunu

Sada je na snazi kaos: tko god postao sportski direktor Hajduka bit će mu teško, jer je u ovom splitskom ambijentu uvijek bolje neko novo, buduće rješenje

Piše Zdravko Reić

Nestrpljenje, želja da se pod svaku cijenu postigne rezultat, to jest da se napokon poslije toliko tumaranja dosegne stabilnost kluba u borbi za vrh tablice, to je permanentno stanje duha kod navijača Hajduka. Dakle, ideal je svakako vječan, ljubav prema njemu, ali bez pravih rezultata i ona kopni. Sve priče o postupnosti, o izgradnji i dogradnji momčadi, o tome kako će se ustrajati na „dugoročnoj viziji, kontinuiteta i dosljednosti“ po dokumentu izrađenom od tandema Marin Brbić&Luka Jakobnušić (Plan i program 2019. – 2023.), ispadaju prazna naklapanja.

Poslije potpunog promašaja s neprirodnim angažmanom Osječanina Ivana Kosa na mjesto predsjednika Hajduka, vraćen je Marin Brbić kao svojevrsna garancija dugoročne postupnosti u upravljanju klubom. Međutim, po svemu se dade zaključiti da je na Poljudu nastao pravi kaos, to jest da je buknula, baš eruptirala kriza rukovođenja.

Po ovome sada, po tom užurbanom traganju za kadrovskim rješenjima, ispada da se Brbić zagubio. Kao prvo, njegov izbor Damira Burića za trenera bio je logičan, ali ipak jedino pod uvjetom da je to dugoročna opcija. Poslije dva poraza u Gorici i pritiska dijela navijača i medija Burićeva pozicija je dovedena u pitanje, čemu je pomogao, makar indirektno, i predsjednik kad je treneru poručio kako ima popravni u susretu protiv Osijeka. I sada, poslije tih groznih 0:4 kontra Rijeke još jednom je postavio ultimatum osvajanje svih šest bodova do kraja jesenskog dijela prvenstva.

Ima nogometnih komentatora koji pokušavaju staviti znak jednakosti između dva debakla – onog protiv Gzire United i ovog protiv Rijeke. Pa onda se traži kako je Brbić brzo likvidirao Sinišu Oreščanina tako sada mora maknuti Burića. Držim da je bitna razlika između ta dva teška poraza, ono protiv Gzire je bilo kao brisanje europskog poda s Hajdukom, ovo protiv Rijeke, kolikogod je bolan poraz, ipak ne znači eliminaciju.

Prethodno su Buriću prigovarali kako Hajduk nema igru, nema napretka kako pojedinca tako ni momčadi, što je u neku ruku i točno. I tu ima "međutim" i to ne jedan nego dva. Znalo se kakvog je dijapazona Burić trener na temelju onoga što je pokazao u prvom mandatu. A to je da radi na svoj način, uporno, u detaljima, pogotovo u okvirima sposobnosti igrača. Prvi put, kada je silom prilika napustio svoju ideju vodilju kako je „obrana na prvom mjestu“ i kad se zaletio i u završnici Jadranskog derbija i izveo pravi harakiri (Hamza Barry kao stoper), Burić nije ni mogao drugo nego priznati svoju krivnju.

I sad drugi međutim, a to je da je trener sa svojim stožerom, poslije toliko utakmica (18) i barem sto ozbiljnih treninga, morao shvatiti kako raspolaže s manjkavim igračkim kadrom. Ponovit ću, Burić je preuzeo momčad koju je složio i pripremio netko drugi, pa bi bilo logično da mu se dozvoli, bez histerije s tribina, da odradi do kraja sezone svoj posao. Ali i da predsjednik Brbić dobije vremena za potvrdu Burića i ujedno za eventualnu potragu za novim trenerom.

Sada je na snazi kaos, mogu kazati i pravo ludilo: u pola sezone traga se za ključnim kadrovskim rješenjima, u prvom redu za sportskim direktorom. I kad smo kod te uloge onda se pitam koju šjolu od obraza ima bivši Saša Bjelanović koji je na Poljudu imao uloge šefa skauta, pomoćnika pa sportskog direktora, kada traži opravdanja za neke svoje poteze.

Danas u Italiji, na primjer, u serie A kao najmoćniji čovjek tretira se Giuseppe Marotta, „amnistratore delegato“ Intera, čovjek koji u tom klubu sve konce vlasti, pa i odgovornosti, drži u svojoj ruci. Marotta je još 1978., pazite prije četrdeset godina, dobio ulogu šefa omladinskog pogona Varesea, pa se uspinjao i kao generalni direktor odveo klub u Serie B, zatim kad su ispali otišao je najprije u Monzu, pa Como onda Ravennu (sve serie C), potom je dobio angažman za drugoligaša Veneziju (povijesni podvig plasman u prvu ligu), uslijedio je posao u Atalanti, devet godina Sampdorije, od 2010. u Juventusu (šest uzastopnih „scudetta“), sad juriša s Interom.

Eto primjera što znači, kako se to kod nas kaže „ispeći zanat“. Predsjednik Hajduka Brbić raskrilio se, vodi razgovore na deset strana, prva opcija je Mario Stanić, istaknuti „Vatreni“, druga je Litvanac Mindagaus Nikoličius, treća izvjesni „laptopaš“ (molim, ne shvatiti kao potcjenjivanje) Ivan Kepčija. Tko god od njih došao, bit će mu teško, jer je u ovom splitskom ambijentu uvijek bolje neko novo, buduće rješenje. Brbić bi morao znati da je jedno biti igrač Gorice ili Slaven Belupa, sasvim drugo Hajduka, kao i da je lakše voditi sve druge hrvatske klubova osim Hajduka i Dinama.

Što se tiče formata Nikoličiusa, on je eksponent Gintarasa Staniuulosa, vlasnika lanca kazina i najveće litvanske kladionice „Top sport“, koji ima namjeru postati većinski vlasnik Gorice. Automatski, to je druga situacija u odnosu na Hajduka, proklamiranog narodnog kluba. Zato su veći izgledi da dođe do angažmana Stanića, koji je nesumnjivo vrhunski čovjek, s jasnom vizijom, ali ipak bez onog pravog iskustva.

Navodno bi dolazak Stanića na Poljud značio i povratak Igora Tudora na klupu Hajduka, pa eventualno i angažman Stipe Pletikose na upražnjeno mjesto dopredsjednika odlaskom Jakobušića. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti na djelu tri nogometna asa među kojima je Tudor dokazani trener u odnosu na ponašanje pa i zahtjeve s tribina.

#HAJDUK#GLAVA U BALUNU