StoryEditor

PROJEKCIJE Kolektivna hrvatska psihoza

Piše PSD.
26. srpnja 2013. - 10:20
Film: PROJEKCIJE; drama; Hrvatska, 2013.
Režija: Zrinko Ogresta
Uloge: Jelena Miholjević, Bojan Navojec
Ocjena: **** 1/2

Filmovi iz Nacionalnog programa koji se vrte u kinu “Valli“ ne dobivaju ocjene publike, već samo oni prikazani u “Areni“. Koliki bi prosjek “Projekcije“ redatelja Zrinka Ogreste dobile, ostat će tako tajna. Pa ipak, pitate li dolje potpisanog, filmu ne bi smjele ginuti barem kritičarske četiri zvjezdice. Kratko i jasno: “Projekcije“ su ponajbolji hrvatski uradak zasad viđen na ovogodišnjoj Puli. Štoviše, uz “Vis-a-Vis“ Nevija Marasovića i “Obranu i zaštitu“ Bobe Jelčića, u ovom trenutku tvore trolist osobnih favorita, tik ispred poštenog trilera “Nije sve u lovi“ Darija Pleića.

U populističkijem kinu pod zvijezdama, “Areni“, Ogrestino ostvarenje se, dakle, nije ukazalo, premda se tu našao i jedan slovenski film (“Sretan do kraja“) nastao u koprodukciji s Hrvatskom. No, Zlatna arena svejedno bi mu mogla zamirisati, ako se već neće natjecati za glasove publike. Veteranu među hrvatskom redateljskom elitom i jednom od najnagrađivanijih domaćih filmaša (“Tu“, “Iza stakla“) utjehu treba predstavljati činjenica da je prošle godine pobjedu odnio gotovo jednako “autsajderski“ naslov, “Pismo ćaći“ Damira Čučića, stiješnjen u kino “Valli“.
Plus, realno, “Valli“ je možda i prikladniji ambijent za projekciju “Projekcija“, manjeg, intimnog, prostorno limitiranog filma. Radnja je skučena u prostoriji pokusne dvorane u neimenovanoj zagrebačkoj glazbenoj školi. To je mjesto održavanja jedne seanse na finalnoj godini četverogodišnje edukacije iz grupne psihoterapije sastavljene od psihijatara, psihologa, defektologa i pedagoga. Vremenski su “Projekcije“ također zgusnute na stvarno trajanje i zbivanja se vrte u terminu te seanse.

Snimiti film sveden na jedan jedini (nimalo privlačan) interijer, k tome da njegova radnja nije prekinuta temporalnim skokovima u prošlost ili budućnost i odvija se “in continuo“, teška je forma zbog ograničenosti izražajnih sredstava u oblikovnom smislu - režiser je, naizgled, naoružan samo tekstom (scenarijem), glumcima i kamerom. Ogresta je, međutim, pokazao da je dorastao smionom izletu u nepoznato, velikom stvaralačkom izazovu, najvećem u njegovoj karijeri. “Projekcije“ ničim ne odaju 55-godišnjaka iza kamere.
Zapravo, Ogrestina redateljska ruka ovdje se doima “pomlađenom“ poput Schmidtove u “Metastazama“ i “Ljudožderu vegetarijancu“ ili Radićeve u “Što je Iva snimila“ i “Kotlovini“. Uvodna scena je izvedbenom virtuoznošću rijetko viđena unutar hrvatske kinematografije: kamera u neprekinutom, subjektivnom kadru prolazi hodnicima ustanove i tek kad se načas zaustavi pred zrcalom vidimo Simonu (Jelena Miholjević). Sa njom ulazimo u arenu za “edukacijsku grupu poluotvorenog tipa“ i iz njezinog očišta neko vrijeme gledamo zvučno izoliranu dvoranu s jednim vratima i nijednim prozorom, pratimo nadolazak ostalih članova seanse.

Režija je izvrsna: Ogresta često snima iz prvog lica, mijenja pripovjedne perspektive sa Simone na Bojana (Bojan Navojec), Irenu (Ksenija Pajić), Natašu (Polona Juh)... Kamera je iznimno mobilna i aktivno sudjeluje na seansi grupne psihoterapije pod vođenjem američkog psihijatra Benjamina (Vladimir Jurc) koji kasni na poprište radnje. U press-releaseu je Ogresta naveo da je stručnjake, mahom ženske, na dodatnu edukaciju dovela njihova profesionalna ambicija i svjetska reputacija američkog profesora.


Stilski je Ogresta možda drukčiji. Sadržajno je, pak, još uvijek autorski prepoznatljiv. Simona i ekipa ambiciozno su okrenuti Zapadu, no kad se zahuktaju olujni odnosi među okupljenim ekspertima i počnu pokazivati njihova prava lica, “napirlitane kokoši“ i pasivno-agresivni pijetlovi ostaju duboko ukopani između zidova učmale hrvatske stvarnosne kolotečine koji se približavaju i podrazumijevaju doticanje 1991. godine, srpsko-židovske urote...

Grupna psihoterapija Ogresti je instrument pomoću kojeg (do)seže do teme filma skrivene “iza stakla“. Seansa je na određeni način Lijepa naša u malome, a njezini akteri hrvatsko društvo načeto kolektivnom psihozom. Subverzivni Ogresta bio je i nadomak filma strave/užasa sa zaključanim vratima prostorije, nestankom signala za mobitel. Nije otišao u tom smjeru, ali nije ni trebao. Već je dovoljan horor što je sesija postavljena kao “perfidni eksperiment“ srodan jezivom “bigbrotherovskom“ reality showu, uhvaćen u povremenim c/b snimcima nadzorne kamere, bez tona.

MARKO NJEGIĆ

Kritika protiv publike

“Zagonetni dječak“ prešao je u otvoreno vodstvo ispred “Svećenikove djece“ i “Majstora“ na listi top-filmova publike. Nastavak “Koka i duhova“ dobio je ocjenu 4.71. Gledatelji u “Areni“ nisu bili tako široke ruke u vezi “Simona Čudotvorca 3D“ (3.46), “Vis-a-Vis“ (3.72), “Obrane i zaštite“ (2.82) i “Nije sve u lovi“ (3.73). No, zato potonja tri filma vrlo dobro kotiraju kod kritičara. a

item - id = 207556
related id = 0 -> 266728
related id = 1 -> 265166
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. rujan 2021 20:28