PRAZNICI U DIVLJINI Ptice selice doletjele u srce

Piše Marko Njegić
Praznici-u-divljini3

Snježna kraljica Elza se vratila i zamrznula gotovo sve ostale filmove na kinorepertoaru, poput "Praznika u divljini" ("Donne moi des ailes"). "Frozen II" je ostvario još veći uspjeh od prethodnika, baš kako smo i najavili prošle nedjelje na ovome mjestu.

Vikend-otvaranje od preko 70.000 kinoposjetitelja (72.812), najbolje za animirani film u povijesti hrvatskog box-officea, a u prvih tjedan dana blizu 100 tisuća gledatelja (95.573). Na kinoblagajnama kina svi traže karte za "Snježno kraljevstvo II". Tek rijetki pitaju za "Praznike u divljini". A trebali bi.

Jedan od najboljih francuskih filmova na redovnom kinorepertoaru u posljednje vrijeme zaslužuje puno veći broj gledatelja po predstavi od nekih tridesetak, koliko nas je bilo na projekciji. Svaki od tih gledatelja, mahom roditelja s djecom, ili ujaka s nećakom kao u slučaju gore potpisanog, zasigurno je izašao iz kina oplemenjeniji.

Snimljen po istinitoj priči, ali u tradiciji osamdesetih, "Donne moi des ailes" je veoma lijepa i pozitivnim porukama intonirana obiteljska/dječja avantura, film koji bi trebalo zavesti pod lektiru za moderne osnovnoškolce, pa i mlađe srednjoškolce.

Klince u "Praznicima u divljini" predstavlja pred-tinejdžer Thomas (Louis Vazquez). Thomasa prvi put vidimo kako igra videoigre i za njega majka (Melanie Doutey) govori da stalno visi pred ekranom računala ili mobitela. Iz tog razloga mama šalje sina van grada za praznike, u divljinu, kod oca Christiana (Jean-Paul Rouve) od kojega se razvela. "Dobro će mu doći da ne bulji u ekran".

Naravno, momčiću opsjednutom videoigrama i vječito konektiranom na internet ta ideja isprve djeluje kao noćna mora. Boravak u prirodi umjesto u zatvorenom pred ekranom. Grozno. Tamo nema ni signala za "wi-fi", eeeej. Ipak, što zbog dosade, što radi znatiželje, Thomasa će polako privući očev projekt.

Christian, naime, uzgaja divlje guske, i to vrstu pred izumiranjem. Plan mu je da trasira novi migracijski put za njih, ptice selice, manje opasan od ovog koji koriste, te usput spasi ugroženu vrstu. Kvaka je, međutim, da Christian mora guskama taj put osobno pokazati, a to može napraviti jedino da (po)leti u svom perolakom aviončiću.

Prije toga guske moraju naučiti da slijede njegovu letjelicu. U narednim scenama film razvija dvije razine priče - otac i sin se polako opet povezuju, a dječak se konektira s prirodom i životinjama. Guske mu prirastaju srcu i on njima; tata ga uči kako prve osobe koju vide misle da su joj roditelji, dakle to su Thomas i Christian.

Među guskama se ističe Akka, drukčija od drugih. "Kao ružno pače", dometne pametni nećak koji nije odvajao okice od velikog ekrana. Film se gleda sa zanimanjem dok se Thomas zbližava s životinjama i vježba letenje s ocem, ma koliko smo slične scene već vidjeli negdje drugdje.

Redatelj Nicolas Vanier dosta vremena ulaže u kadrove prirode koja je divna čak i kad je opasna kao pred kraj filma. Vanier polako bilda emocije kao da snima svog "E.T.-ja" ili sportsku dramu u kojem se "underdog" junak priprema za važan i pogibeljan događaj.

Što je "Donne moi des ailes" nego "E.T." iz stvarnosti, samo zamijenite neodoljivog izvanzemaljca za Akku i guskice. Nećemo čuti "Akka phone home", ali Thomas također želi sačuvati guske od zločestih ljudi (lovci itd.) i odvesti ih doma na neki način.

U finalnim scenama Thomas i guske uspijevaju poletjeti ispred nosa negativaca evocirajući nezaboravnu scenu s BMX-icama. Tad "Praznci u divljini" postaju napose dječje uzbudljivi - kad se otac i sin otisnu na putovanje kako bi guskama iscrtali novi put od Arktika do Francuske i spasili vrstu.

Jer, na koncu će se na neizvjestan put krenuti sam Thomas, bez oca, a mediji ga nazivaju "dječak s guskama" i njegovu ekspediciju uspoređuju s "Nevjerojatnim putovanjem", što i jest. Malac je preletio sve skandinavske zemlje. Letio je po hladnoći i nevremenu, kad se na trenutak činilo da će zraka sunca izgubiti bitku s oblacima i neverom kao u "Oluji svih oluja". Ma neće valjda Thomas stradati? Neće, život je ispisao ovu priču i ona je imala sretan završetak.

Prave avanture režisera filma

Nicolas Varnier (r. 1962.) odrastao je na djedovoj farmi gdje je razvio ljubav prema prirodi i životinjama, ali avanturistički duh iz romana omiljenog mu pisca Jacka Londona. Osjećaj za avanturu odveo ga je do Aljaske, Mongolije i Sibira. Svoja putovanja Vernier je zabilježio kroz mnoštvo fotografija, a pisao je romane i stripove prije nego je počeo snimati kratke, dokumentarne i duge filmove.

#CINEMARK