Koji vam je dosad najdraži film godine? – osvanulo je nedavno pitanje na Facebook stranici malog-velikog londonskog kina "Prince Charles", filmofilskog sna snova s najboljim programom na svijetu, od kinotečnih i novijih kultnih klasika do recentne nezavisnije i art produkcije, nerijetko sastavljenom prema željama posjetitelja ispisanima kredom na ploči pokraj ulaza u dvoranu. FB status kina "Prince Charles" bio je ukrašen slikom jednog jedinog filma. Mogao je admin "Prince Charlesova" Fejsa staviti kadar nekog zvučnijeg potencijalnog takmaca u utrci za "favourite movie of the year so far", recimo Tarantinove "Mrske osmorke", no pokazao je eklektičan ukus i pogodio metu postavivši ispod pitalice prizor iz "Ponoćnog specijala" Jeffa Nicholsa ("U zaklon", "Mud"), po mnogo čemu specijalnog SF filma ceste/potjere u kojem otac i majka (Michael Shannon, Kirsten Dunst) putuju diljem Teksasa sa svojim "izvanzemaljskim" sinom obdarenim posebnim moćima (Jaeden Lieberher; "St. Vincent"), skrivajući ga od američke vlade i religijskog kulta.
Nimalo koincidentno, "Midnight Special" bi se na izmaku 2016. mogao naći na mnogim filmofilskim listama najdražih/najboljih filmova godine. A ako i nije film godine, svakako je antiblockbuster godine koji SF žanr ne tretira kao rušilački (superjunački) "popcorn" spektakl za vječne adolescente, iako je prvi Nicholsov projekt nastao pod okriljem studija. Plus, dosad je definitivno istureni kandidat za titulu "no. 1" videopremijere 2016. u Hrvatskoj. Da, "Ponoćni specijal" se, nažalost, ne može naći u hrvatskim kinima, nego u starim, dobrim (preostalim) videotekama i njihovim "online" inačicama zaslugom Menarta. Vaš kritičar kao da je predvidio takav scenarij pa je, za svaki slučaj, proljetos, prigodom posjeta Londonu, pogledao Nicholsov film na velikom ekranu kina "Odeon". Čim je ugledao plakat sa znakovitom krilaticom "He's not like us", pokazalo se lako prenosivom na sam film koji nije kao ostali s aktualnog kinorepertoara, ode on u "Odeon", pa London neka čeka na razgledavanje.
Šteta, doduše, da se "Midnight Special" nije vrtio u kinu "Prince Charles", gdje je stigao nešto kasnije, kad je gore potpisani već nastavio bacati oči na filmove u splitskim kinima. "Prince Charles" je, naime, upravo u to vrijeme imao retrospektivu Johna Carpentera, velikog žanrovskog režisera zavučenog pod sliku i zvuk "Ponoćnog specijala", najviše s "Čovjekom sa zvijezda" (1984.) ili njegovom nesuđenom ekranizacijom romana Stephena Kinga "Firestarter". Podsjetimo se, u Carpenterovoj kombinaciji znanstvene fantastike, romanse i filma ceste, izvanzemaljac je uzeo obličje supruga mlade udovice i s njom bježao od vladinih agenata putovima što vode do Arizone. U centru pažnje hororskijeg "Firestartera" (1984.), pod paskom Marka L. Lestera, bila je pirokinetička djevojčica za čije se moći također interesirala vlada, stoga se otac s klinkom daje u bijeg kako bi je zaštitio.
I Nichols spaja "sci-fi" i "road" film kojemu pridodaje "chase movie" komponente, a romansu i horor mijenja za triler i obiteljsku dramu o roditeljskoj ljubavi prema ekstraordinarnom djetetu. Na ploči kina "Prince Charles" lako je zamisliti filmofilsku želju za maraton "Starman"/"Firestarter" + "Midnight Special". Može čak i rani Spielberg u kombinaciji s Nicholsovim ostvarenjem, konkretno "Bliski susreti treće vrste" i(li) "E.T.". "Ponoćni specijal" je Nicholsova posveta osamdesetima, za redatelja formativnoj dekadi otisnutoj u gotovo svakom njegovu kadru, slično friškoj seriji "Stranger Things". Ugođajne vožnje po mrkloj noći ugašenih svjetala, uz spašavanje klinca po svaku cijenu, jer "on je važniji", makar se žrtvovali policajci i žene stradale u sudaru, nemalo su nadahnute "Terminatorom", najboljim Carpenterovim filmom koji Carpenter nije režirao.
Ipak, razlika je utoliko što Nichols gleda Carpentera, Spielberga i osamdesete iz vlastite (zrele) autorske optike, što znači da "Midnight Special" nije filmski zanesen, sentimentalan i nostalgičan kao, primjerice, "Super 8" J.J. Abramsa. Ovaj redatelj ljudsko i nadnaravno miješa tako što prizemljuje izvanzemaljska zbivanja na realistički, gotovo naturalistički način i daje im sporogoreći, kontemplativni i tihi, a opipljivi dramski intenzitet, s tek povremenim akcijskim erupcijama snimatelja Adama Stonea i glazbenim orkestracijama Davida Winga, njegovih redovnih suradnika. Nije samo Shannon u ulozi oca Roya poveznica s Nicholsovim prijašnjim uratcima, uz naglasak na jedan od najboljih filmova novog milenija, remek-djelo "Take Shelter" (2011.). Nicholsa zanimaju drukčiji, posebni pojedinci u kojima jedni vide zločince, a drugi heroje (Matthew McConaughey, "Mud", 2012.), odnosno nevjernike i propovjednike (Shannon, "U zaklon") koji pokušavaju umaći od svijeta ili zazivaju njegov kraj.
U "Ponoćnom specijalu" mali Alton je takav lik – za američku vladu potencijalno "oružje", za vjerske ekstremiste, pak, mogući "spasitelj". Tko je mali, uopće, i zašto je u bijegu? Ekonomična naracija u startu nas upoznaje s njim i situacijom. Vijesti na TV-u javljaju kako je osmogodišnji dječak otet (smeđa kosa, plave oči...), a kamera nalazi Altona kako se igra lampadinom s čudnim naočalama na glavi, prekriven bijelom plahtom, ispred dvojice naoružanih muškaraca Roya (Shannon) i njegova prijatelja Lucasa (Joel Edgerton). Postupno doznajemo da je Roy malčev otac koji nije oteo sina, već ga želi dovesti živa i zdrava na neko za njega važno mjesto. Kilometar po kilometar prema "bliskom susretu treće vrste" doznajemo više o Altonu dok on guta stripove o superherojima, poput Supermana, kojemu nalikuje kao kristolika figura nekog drugog svijeta poslana na zemlju u obličju Clarka Kenta.
U dječjoj dobi je imao napadaje, govorio čudnim jezicima, ponekad i nepoznatim. "Stvari su se razbijale, auti se gasili, postajalo je gore kako je išao stariji", ispriča netko glavnom operativnom analitičaru NSA (Adam Driver u svojevrsnoj ulozi kakvu je imao Peter Coyote u "E.T.-ju"). Kolike su Altonove moći, jasno je kad vidljiv spektar plavetne svjetlosti zasja u njegovim očima poput dvaju svjetionika, protrese kuću i napravi rupu u krovu ili izazove kišu krhotina rušenjem satelita zračnih snaga koji otkriva nuklarne reakcije. Motiv svjetla se provlači kroz film, bilo da se pale Altonove zjenice, farovi automobila paraju noć, ispred oca i sina se polako budi zora "crvena pa narančasta" ili na nebu zasja računalno generirani "svijet nadograđen na naš" (i onaj iz "Sutrozemlje"). U takvim trenucima Nichols "spielbergovski" širi oči gledatelja i kreira "sense of wonder", no mnoge redateljeve vizije ostaju skrivene. U njegovoj glavi ili mašti publike.
Ljubav za 'Loving'
Zanimljivo je da mali protagonist filma čita stripove o Supermanu i u jednom trenutku pita “Što je kriptonit?“. Odgovor je na sebe preuzeo Lucas umjesto Roya, valjda jer je Michael Shannon u “Čovjeku od čelika“ glumio Supermanova neprijatelja generala Zoda. Inače, Jeff Nichols ove godine ima još jedan film s Shannonom u glavnoj ulozi, “Loving“, prikazan u konkurenciji Cannesa, nekoliko mjeseci nakon berlinske premijere “Midnight Speciala“. “Loving“ vole kritičari i ima oskarovsku vibru pa možda i dođe u hrvatska kina.