McDonald's nije htio intervenirati u produkciju i distribuciju filma “The Founder“, biografske drame neautorizirane od vrhuške superpopularnog lanca brze hrane. Istovjetnu je taktiku odigrao i Facebook kad je u centru pozornosti bila “Društvena mreža“, makar Fincherov film prilično “dislajkao“ Marka Zuckerberga. Zašto da se intervencijom odradi ekstra promocija “Osnivača“ nakon kojeg dio publike možda neće više McDonald's gledati istim očima, jamačno su se pitali u kompaniji. “The Founder“, doduše, ne drži nutricionističke propovijedi o zdravoj prehrani, ni čita bukvicu da je “fast food“ štetan za probavni sustav.
Štoviše, mnogi u filmu, poput Raya Croca (Michael Keaton u trećoj izvrsnoj ulozi zaredom nakon “Birdmana“ i “Spotlighta“), tako zdušno kusaju i mumaju McDonald's hamuburgere da rijetko kome u kinu neće poteći voda na usta. “Možda najbolji hamburger koji sam jeo“, oblizuje se Croc smazavši prvi McDonald's. A kad vlasnici pionirskog restorana Dick (Nick Offerman) i Mac McDonald (John Carroll Lynch) sprovedu Croca kroz kuhinju i pogon njihove prehrambene mašinerijice, nije isključeno kako bi netko mogao pomisliti da skokne načas iz multipleksa u obližnji McDonald's po veliki meni.
Priprema hamburgera prikazana je u tančine, od štrcanja kečapa i senfa u peciva, preko pečenja u grillu, do zamatanja i klizanja niz tobogan. “Osnivač“, dakle, ne govori o samom proizvodu, niti dovodi u pitanje njegovu slasnost. Film pripovijeda o stvaranju tog proizvoda i čitavog franšiznog brzogriznog carstva kakvog danas poznajemo, s posebnom sentimentalnošću prema njegovim nevinim i idealističkim restoranskim korijenima koje je sasjekao korporacijski kapitalizam, tako da je umjesto McDonaldsa predmetom priče mogla biti i neka druga prototipska američka kompanija.
Kroničarima povijesti bit će intrigantni počeci McDonalds'a koje pouzdani redatelj John Lee Hancock (“Priča o prvaku“, “Kako je spašen gospodin Banks“) otkriva publici s dosta nostalgije prema Americi pedesetih, ali i tipologije kad je biografska drama u pitanju da načelno solidan film vine u nebesa tog žanra. Braća McDonald otvorili su restoran revolucionarno automatizirana sustava u kalifornijskom San Bernadinu nazvan po njihovom prezimenu i s puno ljubavi i vizije pristupili prehrambenom biznisu, vodeći računa ponajprije o kvaliteti, pa tek onda o prihodu.
Napravili su to nakon što su radili svašta da ne budu gladni, primjerice vozili kamione za studio Columbia Pictures. Nisu odmah uspjeli. Ljudi su od najprije njihova restorana očekivali “drive-in“ i bili razočarani što su morali izlaziti iz auta po hranu, a filmski spektakularno otvaranje McDonalds'a pokvarila je biblijska najezda mušica koje su navalile na reflektore kao da se snima novi “Egzodus“. Uspjeh se dogodio doslovce preko noći kad je idućeg jutra neki klinac došao po hamburgere taman dok su Dick i Mac razmišljali odustati. Mic po mic, ispred McDonald's kućice stvorili su se redovi i tako je krenula pomama.
Kvaka je u tome što je McDonald's narudžbe isporučivao za 30 sekundi, ne minuta. “Od grilla do pulta u 30 sekundi“, to je bila Macova i Dickova deviza prilikom stvaranja nečeg što “nije samo drukčije, nego i bolje“, jer “brzina je sve“. Umješnost braće MacDonald bila je bez presedana, dovedena do savršenstva detaljnim planiranjem rada restorana. Hancock u jednoj od najboljih scena filma režira “simfoniju učinkovitosti“. Dick, Mac i njihovi budući zaposlenici plešu balet s hamburgerima u “prazno“ krećući se unutar imaginarna restorana nacrtana kredom kao da je dospio sa seta Von Trierova “Dogvillea“.
Pitanje je bi li McDonald's bio ovo što jest da se u biznis nije umiješao uporni i ambiciozni Croc, prodavač multi-miksera i sličnih kerefeka od vrata do vrata, s dugogodišnjim iskustvom u ugostiteljskoj industriji i “kokoš-jaje“ logikom: “Povećate ponudu, potražnja raste“. Zdušni zagovornik filozofije da u svijetu konkurencije "pas jede psa", on je braći prodao priču kako sa zlatnim lukovima kao logom McDonald's može biti “nova američka crkva“, mjesto gdje se Amerikanci okupe (i goste) svakog dana, ne samo nedjeljom.
“Križevi, zastave, lukovi“, vizionarski je zborio Croc i predložio im da učine to za Ameriku, ako ne sebe. Privučeni njegovom idejom o franšiziranju McDonald'sa po cijeloj Americi, od obale do obale, Mac i Dick su nesvjesno pustili “vuka u kokošinjac“, čovjeka koji će se rukovati sa vama i onda vam slomiti ruku. Croc je pojeo idealizam McDonaldovih, kao što je slistio onaj prvi hamburger. Izvorna bit McDonald'sa (kvaliteta) njemu je bila sekundarna, toliko da je, zbog štednje, “milkshake“ radio od mlijeka u prahu istog okusa namjesto pravog.
Od voditelja franšiziranja Croc je - razmišljajući isključivo poslovno i široko - postao vlasnik kompanije kupnjom zemlje na kojoj su nicali novi objekti. Izbacio je braću iz biznisa koja su bila protiv krajnje komercijalizacije i nametnuo se kao “osnivač“ McDonald'sa beskrupulozno se, ustvari, okoristivši tuđom idejom. Njegov “američki san“ pretvorio se u njihov košmar. “The Founder“ zapravo govori upravo o tome kako kapitalizam gnječi malog čovjeka i ždere idealizam. U nijansiranoj Kreatonovoj ulozi, boljoj od filma, Croc je više od preteče modernog biznismena - samo utjelovljenje kapitalizma.
Slavenski prizvuk
“McDonalds zvuči kao Amerika, a Croc ima priglupi slavenski prizvuk“, otkriva na odjavnoj špici pravi Ray razloge zašto je htio biti dio toga. Hancock se ne libi pokazati mračniju stranu Croca (ostavio svoju ženu i ukrao suprugu poslovna partnera, uz sve navedeno), ali zahvaljujući Keatonovoj izvedbi lik nije crno-bijel. Nakon odgledana filma, shvaćamo zašto Hancock smatra da je Keaton pokraden za oskarovsku nominaciju. Da se nas pita, nominirali bismo prije njega nego, recimo, Ryana Goslinga.