StoryEditor

ODRASTANJE Djetinjstvo-dječaštvo-mladost u realnom vremenu

Piše PSD.
29. prosinca 2014. - 09:39
Film: BOYHOOD; drama; SAD, 2014.
Režija: Richard Linklater
Uloge: Ellar Coltrane, Patricia Arquette
Distribucija: Blitz
Ocjena: *****

Svatko može fotografirati. Umjetnost, to je nešto posebno. Što ti novoga možeš donijeti, a da netko drugi ne može - pita profesor fotografije protagonista “Odrastanja” Masona (Ellar Coltrane) koji “želi fotografirati, stvarati umjetnost”. Slično pitanje samome sebi često postavlja i redatelj filma “Boyhood” Richard Linklater. Ako svatko može snimiti film, onda je donijeti nešto novo u umjetnost pokretnih slika sasvim druga priča. Američki nezavisni režiser od debija sa “Slackerom” (1991.) sustavno pokušava donijeti nešto novo u svijet filma, eksperimentirajući dvaput i s animacijom (“Probuđeni život”, “Replikator”).

Već je njegova romantična trilogija “Prije svitanja” (1995.), “Prije sumraka” (2004.) i “Prije ponoći” (2013.), s Ethanom Hawkeom i Julie Delpy u ulogama Jesseja i Celine, bila jedinstven pothvat unutar kinematografije. Svakih devet godina, u rasponu od dvije dekade, Linklater je uranjao u živote muško-ženskog para kroz njihovo upoznavanje, ponovni susret i vezu okrunjenu brakom. Nadmašiti originalnu i ambicioznu trilogiju “Before Sunrise/Sunset/Midnight” bila je gotovo nemoguća misija. Međutim, s filmom “Boyhood” Linklater je uspio i u tome i nanovo je donio “nešto novo”.
“Odrastanje” je snimao punih 12 godina (2002. - 2013.). Daleko od očiju filmske javnosti, kamerom je dokumentirao život jednog dječaka, Ellara Coltranea, od njegove šeste do osamnaeste godine, hvatajući vrijeme i njegovu prolaznost. Intimni “Boyhood” rasprostire se na više od 4000 dana. Linklater je njih 45 proveo snimajući taj mladi život. Prije “Odrastanja” bilo je filmova koji su testirali “težinu vremena” tako da su trajali više sati (npr. 450-minutni “Sotonski tango” Bele Tarra) ili su stvarani nekoliko godina.

Francois Truffaut se u četiri dugometražna filma i jednom kratkometražnom periodički vraćao u život lika Antoinea Doinela (Jean-Pierre Leaud), od “The 400 Blows” (1959.) do “Love On The Run” (1979.), a Michael Winterbottom je u “Everyday” (2012.) tijekom pet godina pratio odnos zatvorenika i njegove obitelji. Ne smije se zaboraviti ni dokumentarni serijal “Up” Michaela Apteda, koji je od 1964. svakih sedam godina posjećivao protagoniste od dječje dobi nadalje pronalazeći ih u različitim fazama života. No, ni jedan od njih nije nastajao “in continuo” toliko dugo kao “Boyhood”, na godišnjoj bazi ovjekovječujući svaki mali-veliki korak u životnom putovanju glavnog lika, ali i njegove obitelji u tumačenju nepromijenjene glumačke ekipe.
Mali junak, njegovi razvedeni roditelji, majka Olivia (možda nikad bolja Patricia Arquette, dostojna oskarovske nominacije) i otac Mason (Ethan Hawke), te sestra Samantha (Lorei Linklater; Richardova kći) debljaju se, mršave, mijenjaju frizure, boju kose, riječju, vidljivo rastu i stare pred očima gledatelja bez pomoći prostetičke/digitalne maske i općenito specijalnih efekata korištenih, primjerice, kod naslovnog lika “Neobične priče o Benjaminu Buttonu” (2008.) koji je rođen kao starac i postajao je sve mlađi kako je kupio godine.

Rizik je bio golem i fascinira odvažnost Linklaterova pokusa nekonvencionalne konstrukcije kojemu je pristupio nakon kompletiranja filma “Tape” (2001.), snimljena u realnom vremenu od 86 minuta; toliko je likovima (Uma Thurman, Ethan Hawke, Robert Sean Leonard) trebalo da pretresu bolne uspomene na srednju školu u sobi jeftinog motela. Svašta se moglo dogoditi u razdoblju od 12 godina, koliko je Linklater snimao ultrarealističan film prema šturom fikcionalnom scenariju o dječaku koji će postupno izrasti u brucoša, skupljajući kratkometražne vinjete za jedan cjelovečernjak.
Ukoliko se za slučaj vlastite smrti osigurao da film dovrši njegov kućni glumac Ethan Hawke, redatelj je u procesu riskirao da mu Patricia Arquette ne bude dostupna zbog potencijalnih obveza na drugim projektima i da se glavna zvijezda Ellar Coltrane pokaže pogrešnim izborom za ulogu ili jednostavno odustane od snimanja prije kraja, što je zamalo učinila njegova kći Lorei Linklater kad je nakon četvrte godine izgubila interes, ali ju je otac, srećom, nagovorio da nastavi. Lorei Linklater i Ellar Coltrane su do kraja snimanja filma zapravo prošli putanju od nižih razreda osnovne škole do fakulteta, poput likova brata i sestre, a njihove uloge ogledan su primjer glume bez glume. Oni žive/postoje, pa tek onda glume, gradeći uvjerljive ljudske likove.

Utemeljen na fragmentima života, film o odrastanju dobio je svoju istinsku, ultimativnu inačicu s Linklaterovim unikatnim i trijumfalnim postignućem na tehničkom i emocionalnom planu. Kronološki prijelaz od djetinjstva do mladosti nikad nije ovako prikazan na velikom ekranu - u realnom vremenu Linklater je umješnošću tzv. nevidljivog reza 12-godišnju odiseju u ljudskom svemiru sabio u 165 minuta filmskog trajanja. Masona upoznajemo u prvom razredu osnovne škole kako živi s razmaženom starijom sestrom i samohranom majkom uz povremene posjete oca, a ostavljamo ga na koledžu i tada nam se čini kao netko koga dobro poznajemo, kao sebe samoga ili prijatelja iz djetinjstva-dječaštva-mladosti, razdoblja koje nam se često zavrtjelo pred očima prilikom gledanja filma.
Štošta se događa u međuvremenu (selidbe, promjene škola, novi “očevi“, upoznavanja djevojaka, zaljubljivanje, srcobolja), no to su mali događaji u širokom spektru doživljajnih emocija pojedinca iz obitelji koja se spaja i razdvaja. Takvi formativni momenti, od nevoljkog šišanja do odlaska s tatom na kampiranje, čine život kakvim jest, ne nužno veliki trenuci poput, recimo, gubljenja nevinosti, motiva koji svodi čitav žanr tinejdžerske komedije. Od njih se gradi filmska i životna drama, kod Linklatera isprepletena kao rijetko kad prije u okviru kinematografije. Istodobno je “Odrastanje” i ekstraordinaran i ordinaran film.

Ekstraordinaran u izvedbi, ordinaran u opservaciji običnog, svakodnevnog života iz svih kutova, kao u kompilaciji nazvanoj “The Black Album” s najboljim “solo” pjesmama Paula McCartneyja, Johna Lennona, Georgea Harrisona i Ringa Starra nakon raspada Beatlesa koji ovdje zrcali Masonovu razlomljenu obitelj. “Paul te odvodi na tulum, John priča o ljubavi...”, vokalizirajući misli “liverpoolske četvorke” tata se obraća Masonu i poklanja mu kompilaciju za 15. rođendan. Tulumi, ljubav... sve je u filmu. I više od toga. Majstorskim okom i uhom za mikrodetalje Linklater promatra čitav život u Masonovim interakcijama s okolinom.
Linklater predstavlja malca nezaboravnim krupnim planom - Mason gleda u nebo ležeći na travi dok Coldplay na odličnom soundtracku pjeva “Look at the stars, Look how they shine for you...” (pjesma “Yellow”). Soundtrack filma uključuje razne izvođače, od Coldplayja do Kings Of Leon (“Radioactive“), Arcade Fire (“Deep Blue“) i Daft Punka (“Get Lucky“), čime Linklater na širem planu zarobljava popkulturne (pro)mijene Amerike i svijeta. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, rekao bi Preradović. I stvarno, na pop-tronu Britney Spears mijenja Lady Gaga, a “Harryja Pottera” - “Sumrak”.

Letimičan dokumentaristički pogled na prvu dekadu 21. stoljeća uključuje politiku i društvo, od predsjednikovanja Georgea Busha do kandidature i pobjede Baracka Obame, od čitanja prvog “Harryja Pottera” za laku noć do ponoćne prodaje “Princa miješane krvi”, od starih kompjutora do dolaska iPoda, Skypea i Facebooka. “Ne želim život preko ekrana, nego pravu interakciju”, govori otac Masonu preko Skypea, reflektirajući Linklaterov suodnos filma i života prelomljen na jednoj obitelji. U prvom planu “Boyhood” drži Masona i njegovu obitelj na čijoj je interakciji sagrađen film.
Jer, Linklaterov eksperiment u vremenu i prostoru nije samo film o dječaštvu, nego i o roditeljstvu, odgovor na pitanje kakav je to osjećaj biti i samohrana majka/otac u modernom svijetu (Hawke i Arquette izvrsni su u svojim ulogama). Dok Mason senior za vrijeme filma sam odrasta i sazrijeva poput svojeg sina, Olivia je stameniji lik, ali su je loše životne odluke (grozan izbor muškaraca) zamalo koštale glave. “Bila sam nečija kćerka, sad sam majka, voljela bih imati vrijeme za sebe”, kaže ona u početnom trenutku iskrenosti. Ključna scena za nju i uopće film dolazi pred kraj, kad Mason odlazi na fakultet.

“Život je proletio, što je iduće, moj sprovod? Mislila sam da će toga biti više”, kroz plač će Olivia, koja je u tom trenutku vjerojatno požalila što je sinu rekla “Odrasti, Masone!” jednom kad su se posvađali. Život se događa, stalno razvija i nezaustavljivo prolazi pokraj likova. Mali Mason gleda kako se svijet oko njega mijenja, a njegovi roditelji i njihovi vršnjaci ne mogu se načuditi kako se klinci mijenjaju i rastu, jedva ih prepoznavajući. “Jesi to ti? Nevjerojatno, bio si mali dječak, osjećam se staro”, indikativna je rečenica na tu temu.
S obzirom na to da se “Odrastanje” snimalo na 35-milimetarskoj filmskoj vrpci od 2002. godine, može se shvatiti kako i Linklater odaje počast umirućem celuloidu poput Christophera Nolana u nedavnom “Interstellaru”, utoliko da su i njegovi likovi mogli citirati pjesnika Dylana Thomasa “Ne odlazi krotko u tu blagu noć, gori i bunca starost na kraju dana/Žesti se, bjesni, dok svjetlost se gasi”, premda bismo ovdje te stihove prije protumačili kao bojazan od starenja i neminovne smrti.

Olivia i njezin bivši muž zasigurno se osjećaju kao Cooper (Matthew McConaughey) kad je u “Interstellaru” vrtio videoporuke svoje djece i plačnim očima gledao kako su postali veliki tijekom 23 godine, nemoćan da zaustavi vrijeme, iako je ono u svemiru sporije protjecalo. Roditeljska ljubav kroz prostor i vrijeme okosnica je i Linklaterova filma. “Odrastanje” transcendira (filmsko) vrijeme na dosad neviđen način u sklopu kinematografije, bez utjecaja znanstvene fantastike, a prostorno ostaje u okvirima Linklaterova autorskog opusa takoreći spajajući sve njegove filmove u jedan “ultimate movie”, krunu redateljskog magnum opusa.


Inicijacija Masonove muškosti podsjeća na “Dazed And Confused” (1994.), igranje realnim vremenom preuzeto je od “Tape”, a konceptualna ideja u temporalnom smislu od trilogije “Before”, kao i romantična “walk&talk” poetika, pa i protagonist koji počinje poprilično nalikovati na Jesseja iz “Sunrise” filma. S Nicole (Jessi Mechler), njegovom potencijalnom Celine, Mason će u završnici šetati i razgovarati o svemu, pa i o vremenu. “Znaš kako svatko uvijek kaže ‘iskoristi trenutak’? Ja mislim da je obratno, da trenutak iskoristi nas”, Nicole veli Masonu. Linklater ih ostavlja u tom trenutku za pamćenje. Prije sumraka, ponoći i svitanja.

MARKO NJEGIĆ

Najava novih ‘Ratova zvijezda’

Kad otac i Mason odu na kampiranje, razgovaraju o “Ratovima zvijezda” i mogućnosti novog filma iz serijala. Scena datira iz 2008., a novi “Star Wars” film (tzv. Epizoda VII naslovljena “The Force Awakens”) najavljen je 2013. i u kina dolazi 2015. godine. Ispada da je Linklater predvidio planove studija Disney, koji je od LucasFilmsa otkupio prava na “Ratove zvijezda” i odlučio zarolati novu trilogiju.

Nakon ‘Boyhooda’ - ‘Adulthood’?

Poznavajući Linklatera (šifra: trilogija “Before”), nije isključeno da Ellar Coltrane, Ethan Hawke, Patricia Arquette i ostatak ekipe upravo negdje potajice snimaju nastavak “Boyhooda”, naslovljen, recimo, “Adulthood” ili “Manhood“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. svibanj 2022 06:46