Kiša šljokica pljušti u preliminarnim kadrovima “Noćnih životinja“, drugog filma glasovitog modnog dizajnera Toma Forda nakon sjajnog “Samca“ (2009.). Vizualni kič se nastavlja s izmjenjivanjem gojaznih performerica na pozornici ispred crvenog zastora. Tjelesa nagih žena groteskno talasaju u usporenom pokretu, no Ford u tome, toj “kulturi smeća“, uspijeva pronaći umjetnost i vizualnu krasotu, kao što bi to napravio jedan Pedro Almodovar. Ford je umjetnik, baš poput njegove protagonistice, vlasnice art-galerije Susan (vjerojatno nikad ljepše kadrirana Amy Adams) koja ne podnosi “kulturu smeća“, dominantnu u art-svijetu, “manje bolnom od pravoga“, kako tvrdi njezin kolega (Michael Sheen).
U Susan se možda očituje i sam redatelj, također odgovoran za performanse (modela, glumaca). “Nocturnal Animals“ nagovještava da je Fordu dodijao dizajnerski “junk culture“, pa se okrenuo svijetu pokretnih slika i sada na vlastitoj redateljskoj modnoj pisti presijeca visoku kulturu art-filma s onom niskom, u formi “smećastog“ trilerskog “pulpa“, po ugledu na Davida Lyncha (“Lost Highway“, “Mulholland Drive“). Susan je naš vodič kroz Fordov svijet. Performans je promotren plavim očima crvenokose galeristice. Ispada da se performans simbolično zrcalio u njezinim očima. Susanina prelijepa vanjština maskira njezinu nutrinu, gadnu i odbojnu poput tijela performerica.
Skorašnjom montažom Susanina zamišljena pogleda i teškog disanja s cestovnim petljama izvan američkog velegrada Ford sugerira račvanje njezine egzistencije. I stvarno, ubrzo shvaćamo kako Susan više ne voli svoj posao i živi u nesretnom braku sa suprugom sklonim šaranju (Armie Hammer), bijući bitku s krivnjom vezanom uz “brutalno ostavljanje“ bivšeg muža Edwarda (Jake Gyllenhaal). No, račvanje je multiple naravi u Fordovu filmu, ekranizaciji romana “Tony&Susan“ Austina Wrighta iz 1993. godine. Kad primi rukopis Edwardove još neobjavljene knjige, naslovljene s “Nocturnal Animals“ poput filma i posvećene njoj, “Noćnoj životinji“ koja pati od nesanice, Susan će projicirati sebe i svoju prošlost s njime u ono što čita.
Struktura filma tad postaje dvostruka, pa i trostruka, račvajući se narativno poput “lynchovske“ petlje što vodi prema “Izgubljenoj cesti“. S jedne strane, Susanina sadašnjost, s druge njezina prošlost s Edwardom, s treće fikcija ispisana u tekstu iz žanra trilerskog “noira“ o otmici i osveti s daškom Hitchcocka. “Majstoru napetosti“ Ford je odao počast još u prvijencu s pariturama na tragu Bernarda Herrmanna i vriskom Janet Leigh iz “Psiha“ oslikanim na zidu parkinga. “Herrmannovske“ partiture krase i “Noćne životinje“ u kojima bi zid nekog parkinga mogao biti oslikan nekim kadrom iz “Vrtoglavice“.
Do odjavne špice “Nocturnal Animals“ boravi između filmske “stvarnosti“ Susaninih snolikih sjećanja i košmarne fikcije s brojnim dodirnim točkama unatoč različitom vizualnom pristupu između zatvorene Susanine vile i otvorenih teksaških krajolika. Uvođenjem priče unutar priče, odnosno drugog filma u filmu, Ford od gledatelja traži da napregne oči i gleda “Noćne životinje“ kao da čita zamršenu knjigu. Gledatelj “čitajući“ “Nocturnal Animals“ popunjava praznine između redaka u vlastitoj glavi na temelju sugestija i tragova, isprekidanih poput traka na cesti na kojoj će protagonist knjige, Tony, doživjeti tenzičnu tragediju nakon što ga na putovanju sa suprugom i kćerkom presretnu trojica teksaških nasilnika.
Da stvar bude začudnija, Tonyja također glumi Gyllenhaal, čijeg “slabog i ranjivog“ Edwarda nikad ne vidimo u sadašnjosti, samo u “flashbackovima“, uključujući jedan kad znakovito kaže da “autori pišu o sebi“. Njegovu suprugu, pak, glumi crvenokosa Isla Fisher, veoma nalik Adamsici. Suodnos sna i jave dodatno je zamućen Susaninom nesanicom i emotivnom uključenošću u Edwardovu priču koja može proizvesti halucinacije, posebice kad čita “razornu“ knjigu u gluho doba noći u nemogućnosti da zaspi. Ili je možda zaspala i sanja? Neke scene su režirane da izgledaju kao san, iako to možda nisu, s ciljem da pruže Susan i publici barem jedan nagli prepad, zanimljivo nakon što galeristica prođe pokraj slike s natpisom “Revenge“ (Osveta).
Galantno odijelo “Noćnih životinja“ prijeti puknućem po zakučastom šavu, no skrojeno je po mjeri redatelja koji hrabro želi odganati prokletstvo drugog filma snimanjem žanrovski, ako ne i stilski drukčijeg ostvarenja. S okom za vizualne detalje i kompozicije kadrova, likovi su nanovo snimljeni poput modela za naslovnicu ili duplericu “Vanity Faira“, ali njihov savršen izgled kvare pretrpljene tjelesne ili mentalne ozljede. Film “Nocturnal Animals“ donosi nam starog “modnog mačka“ u novom ruhu i kao režisera i dizajnera.
Glumci s plavim očima
“Noćnim životinjama“ nedostaje topline i emocija “Samca“, no s obzirom na tip filma i likove, to bi valjda od Forda bilo nepristojno tražiti. Ipak, Ford je nanovo dobro postrojio uglavnom sve glumce, od kojih većina, vjerojatno nimalo slučajno, ima plave oči. Uz dvoje glavnih spomenimo Aarona Taylora Johnsona i Michaela Shannona u sočnim izvedbama protuhe i šerifa. S druge strane, inače uvijek odlična Laura Linney ovdje preglumljuje u ulozi Susanine majke.