NE OSTAVI TRAGA Zimska kost u grlu Kapetana Fantastičnog

"Zašto bi živjela u šumi ako nisi beskućnik?" – "Ne ostavi traga" (2018.)

Datum početka hrvatske kinodistribucije vesterna "Braća Sisters" Jacquesa Audiarda još se čeka, no barem je drugi film koji smo pogledali pred nešto više od mjesec dana u pariškom kinu dostupan filmofilima da ga pogledaju i, moguće, uvrste na listu najboljih ove godine, gdje će se sigurno naći na ovome mjestu kad dođe vrijeme za "best of". "Ne ostavi traga", nova drama američke redateljice Debre Granik ("Zimska kost"), prikazat će se na ZFF-u, a u igri je i potencijalna limitirana kinodistribucija početkom 2019. godine, tempirana taman pred Oscare.

Naime, film bi mogao biti jedan od onih američkih nezavisnjaka nominiranih u glavnoj kategoriji (npr. "Moonlight"), ali i onima za režiju, te glavnog glumca Bena Fostera koji, još svjež od odličnog nastupa u "Sve ili ništa", potvrđuje da je ponajbolji i možda najintenzivniji unutar njegove generacije, odnosno glumicu, mladu Thomasin Mackenzie. "Winter's Bone" je prije osam godina bio nominiran za četiri Oscara i skrenuo pozornost na Jennifer Lawrence, a "Leave No Trace" je dostojan Granikičina prvijenca i predstavlja još jednu darovitu glumicu.

Thomasin Mackenzie možda neće postati hollywoodska megazvijezda kalibra Lawrence, nekako bi bilo i licemjerno da postane nakon ovog filma, no sigurno će profitirati kao glumica na račun novog kvalitetnog Granikičinog ostvarenja o životu mlade djevojke na rubu društva u kojem je ostvarila jednu od najboljih ženskih uloga godine. "Ne ostavi traga" i "Zimska kost" nisu isti filmovi, samo se poklapaju u nekim autorskim preokupacijama, ugođajnosti prigušena intenziteta i imaju izvrsne glumice u ulogama djevojaka koje odrastaju i(li) sazrijevaju pred našim očima.

Aktualni film nema žanrovska (trilerska) strujanja ispod površinske drame, a i glavni ženski lik nije žrtva geografije kao njezina prethodnica, tj. svjesno je odabrao život na margini s ocem, barem dok se ne počne lomiti iznutra po pitanju socijalizacije nakon bliskog susreta s civilizacijom. Kakav je to život, pokazuje uvodna scena. Zelenilo kišnicom nakvašenih stabala i mahovina dokle pogled seže otvara "Leave No Trace".

Nalazimo se u srcu prirode s Willom i njegovom kćerkom-tinejdžericom Tom, naviknutima na život izvan mreže i ispod radara u parku ne toliko daleko od Portlanda, poput Kapetana Fantastičnog (Viggo Mortensen) i njegove djece u istoimenom filmu Matta Rossa, idealanom za maratonsko gledanje s "Ne ostavi traga". Prva u kadar ulazi Tom, eto onda i Willa. Pale vatru kako bi se ugrijali i spremili (do)ručak, poput jaja na oko i gljiva.

Pratimo njihovu dnevnu rutinu u logoru okruženom tankovima propana - krpanje cerade kao zaštite od kiše dok spavaju u šatorima/vrećama za spavanje, cijepanje drva i vježbanje sakrivanja (tragova) i bijega u slučaju da ih netko vidi. "Odale su te čarape", pronalazi otac kćerku prilikom jedne takve kamuflaže. Otac inzistira da sve rade prirodno, uključujući i paljenje vatre. "U redu je, možemo koristiti propan", uvjerava ga kćer kad pokuša i ne uspije užgati krijes.

"Gladna sam", konstatira Tom. "Raste ti apetit", opaža Will. "Ja rastem", kaže tinejdžerica i posija sjeme promjena. Tom smo vidjeli kako s oprezom, ali i zanimanjem iz daljine promatra rendžere u obrezivanju šume, svojevrsnog raja za nju i oca koji žive u sinkronicitetu s prirodom. Taj sinronicitet direktor fotografije Michael McDonogh ("Winter's Bone", "Albert Nobbs") ovjekovječuje spajajući dokumentaristično-realistično i lirično, s kadrovima koji izgledaju kao da Terrence Malick snima niskobudžetnu realističnu "indie" dokudramu sa Sundancea, dajući prednost slikama u odnosu na izgovorene riječi.

Sinkronicitet vlada i među glumcima. Foster i MacKenzie nestaju u ulogama, uspijevajući gotovo bez riječi, s minimalno dijaloga, tek govorom tijela, dočarati unutarnje živote vlastitih likova i, šire, male obitelji. Vjerujemo im ne samo da su otac i kći, nego i da već neko vrijeme žive u šumi. Stoga, u emotivno ključajućem, na momente srceparajućem filmu brinemo što slijedi nakon što budu izmješteni u civilizaciju kad neki "jogger" ugleda Tom prije nego što se uspije sakriti i dovede policiju s psima-tragačima.

"Ovo nije vježba", proglašava izvanredno stanje Will dok lavež pasa u daljini postaje sve bliži, ali policija ih pronalazi, predaje socijalnim službama koje namjeravaju nju poslati u školu, a njemu pronaći neki posao, jer nezakonito je živjeti vani, na javnom mjestu. "Zašto bi živjela u šumi ako nisi beskućnik", pitaju vršnjakinje Tom, dok Will biva podvrgnut testovima osobnosti i ne odgovara na pitanje vezano za snove koji ga proganjaju.

Odgovor ćemo dobiti ubrzo: Will je ratni veteran načet PTSP-om zasigurno iz Iraka ili Afganistana, zbog čega se iznutra i prema vani izopćio i otuđio od američkog sustava i civilizacije kojima ne vjeruje. Kćerka i otac nalijeću na druge ratne veterane, napuštene kamp-kućice i kolibe, kao i zajednicu kampera koji se bave pčelarstvom i radije druže s životinjama nego ljudima.

U jednom trenutku kamera će kadrirati američku zastavu na vlaku i natpis "building America", a Amerika u filmu ne djeluje da se gradi, već da je srušena, postapokaliptična, kao u "The Road", također s Mortensenom, o roditeljstvu u doba doslovne postapokalipse. "Cesta" simbolično vodi do ovog filma, mlađeg brata "Kapetana Fantastičnog". Granik provlači implicitnu, ali još razorniju kritiku moderne Amerike i svih zala društva/svijeta od kojih valja pobjeći u prirodu. "Leave No Trace" ostavlja zimsku kost u grlu Kapetana Fantastičnog i vječnog traga na gledateljevoj duši.